Alke za Alku

Istaknuti svećenik, Sinjanin fra Jozo Župić poslao nam je  tekst u kojem piše o Alki. Tekst prenosimo u cijelosti:

‘Došao čovjek u Sinj. Alkarski je to grad. Grad konja i alkarskih vitezova. Alkarskih momaka. Čuvaju tradiciju dugu preko tristo godina. Iz godine u godinu na alkarskom trkalištu ispod maruna događa se natjecanje u gađanju alke. Mali željezni obruč može donijeti radost ne samo alkaru i njegovu momku, nego i gledateljstvu na palkama, te svima onima koji preko malih ekrana prate zbivanje u Sinju nad kojim se izdiže Tvrđava, simbol otpora Osmanlijama iz godine 1715.
Tri trke, tri gađanja kopljem i punti na kraju odlučuju tko je pobjednik. Ako ga ni tada nema, onda slijedi pripetavanje. Onda slijedi navijanje, jer svaki alkar ima svoju publiku, svoje navijače, svoju obitelj koja ga čeka da zajedno s njime proslavi pobjedu. Svakome od njih velika je čast primiti iz ruku vojvode pobjednički plamenac, hrvatsku trobojnicu i ponijeti ga slobodarskim ulicama grada Sinja. Tu su i nagrade predsjednika hrvatske države.
Praćen od ostalih alkara, gradske glazbe Sinj i povicima mnoštva, posebice djece koja tih dana priprema, zatim Bare i Čoje, te Alke, maštaju kako bi i oni jednoga dana zajahali na konja, uzeli koplje u ruku i gađali poput njihovih junaka u sridu i slušali pucanj mačkula s Grada-Tvrđave, i slušali svoje ime koje će namještač alke pred svima kazati da je taj i taj alkar pogodio u sridu, u dva, u jedan ili je promašio ili je pogodio u ništa.
Taj folklor, to natjecanje, ti okićeni konji, te narodne nošnje na alkarima i momcima, sve je to veličanstveno uz prekrasne koračnice, a posebice uz koračnicu koju je 1933. godine za tu prigodu komponirao Josip Kuletin, a Viteško alkarsko društvo nazvalo ju Sinjski alkari.
Vratimo se čovjeku koji je došao u Sinj. Pred prodavaonicom novina izložio je svoj stol i na njemu alke. Čovjek računao da će sva djeca dohrliti do njegova stola sa svojim roditeljima. Da će te njegove prekrasne alke planuti, nestati sa stola. Da će ih djeca veselo ponijeti svojim kućama. U Glavice, u Brnaze, na Čitluk, u Karakašicu, diljem Cetinske krajine, a posebice samoga Sinja, jer ne zaboravimo na svim tim lokacijama djeca trču alku. Dječja alka u Vučkovića ima također dugu tradiciju. O njoj je i film snimljen.
Međutim, čovjek koji je izložio svoje alke nije računao na korona virus. Tih dana čak je i sama Alka bila pod upitnikom hoće li se odigravati. Svi su bili u strahu, u iščekivanju što će reći epidemiolozi. Znamo da se ipak dogodilo natjecanje uz određene mjere. Našemu čovjeku želim da uspije u svom naumu. Da mu alke planu. Da ih ljudi razgrabe. Da se djeca natječu. Da maštaju kako će jednoga dana u velikom galopu s kopljem u ruci gađati pravu alku i da će nastaviti tradiciju-spomen na veličanstvenu pobjedu 1715. te slaviti ne samo Alku nego i Čudotvornu Gospu Sinjsku kojoj su naši junaci iz 1715. godine, već godinu dana poslije te bitke skovali zlatnu krunu koja i danas resi njezinu glavu. Nju je svečano okrunio splitski nadbiskup Cupilli i na toj kruni branitelji Sinja dadoše napraviti natpis In perpetuum coronata triumphat anno MDCCXV (Zauvijek okrunjena slavi slavlje 1715.)
A s Gospina zvonika milozvučno zvone zvona i pozivaju Sinj i Cetinsku krajinu da ne zaborave to veličanstveno oslobođenje i Gospinu zaštitu.
Jednom zgodom reče tajnik VAD-a da je Alka veći brend od Gospe Sinjske, a ja tvrdim, da nije bilo pomoći s Neba, da ne bi bilo ni Alke, niti bi ona bila brend.

Fra Jozo Župić’