Anamarija Prološčić: ‘Zovem se Luca’

Autor/ica
Objavljeno: 25 svibnja, 2015
luca1

Nastavnica Helena Budimir iz Osnovne škole ‘Fra Pavla Vučkovića’ dostavila nam je prigodni tekst svoje učenice Anamarije Prološčić, koji je posvećen simbolima našeg grada. Tekst objavljujemo u cijelosti:

                                                                                                                                                                   Zovem se Luca

                                                                                                                                       ‘Sve, sve što dugo ovo srce tišti oluji ja ću povjerit…’ ( V. Nazor )

Tamni su se oblaci nadvili nad mojim gradom. U polusjeni ispod crkve promatram užurbane Sinjane kako bježe svojim kućama. Nitko ne obraća pažnju na mene. Čujem tapkanje kišnih kapi po podu. Mogu ih osjetiti na svojim sklopljenim rukama. Zavlada tišina. Žamor ljudi utihnuo je, samo je oluja zagospodarila gradom.

Zovem se Luca. Tako me prozvaše moji Sinjani koji svakodnevno kruže oko mene. Promatram ih, slušam njihove priče i pohranjujem ih u sebi. Još su jutros, prije oluje, bake žurile u crkvu i vodile tihe razgovore o svojim unucima. Jedan gospodin sjeo je pokraj mene i pjevušio. Iz mojih ruku uzeo je malo vode i umio se. Stao je ispred mene, skinuo svoj izlizani šešir i pomilovao me po licu. U zvoniku su zvona zazvonila i narod je u crkvi zapjevao. I tako već tristo godina moji Sinjani štuju Čudotvornu Gospu Sinjsku. Ispred njezine slike mole se, tuguju i zahvaljuju. Hodočasnici iz svih krajeva svijeta radosno dolaze našoj Gospi.

Tebi, olujo, pričam o njihovim skromnim životima i žuljavim rukama koje operu mojim kapljicama vode. Pričam ti o suzama mojih Sinjana, ali i njihovim prvim poljupcima, prvim pijanstvima i skrivenim pogledima. Ponosno će ispred mene proći alkarska povorka, osjetit ću konjski umorni topot, ali i ponos mojih sugrađana što su ispratili tristotog slavodobitnika.

Dočekat ću ja i to ljeto kada će se sve to zbiti oko mene i čut ću dječje glasove: – Eno naše Luce! Vidi, smije nam se! Ajmo se polivat! E, tada će moje srce biti puno radosti. Ostarjela sam na ovom mjestu, šezdeset ljeta je iza mene. Običaje svojih pradjedova čuvaju vjerno moji Sinjani. Mene, svoju Lucu obilaze i grle. Njihova srca tište svakodnevne brige koje vidim na njihovim licima. Iz svoje zelene oaze na dnu sinjske pijace želim ih utješiti i ohrabriti. Zato tebi, olujo, sve ovo pričam i povjeravam se. Operi moj grad i pripremi ga za novih tristo godina ponosa, časti i slave. 

Učenica: Anamarija Prološčić, 8.A razred, OŠ fra Pavla Vučkovića, Sinj

 

 

Print Friendly, PDF & Email

Na vrh