ALKARIC

Ante Čarić: ‘Možemo li reći da je slika Čudotvorne Gospe Sinjske čudesna?’

Autor/ica
Objavljeno: 15 travnja, 2015
gospa1

Piše: Ante Čarić, mr. teol.

Prije otprilike pola godine na ovom istom portalu objavio sam tekst o Gospi Sinjskoj u kojem je moja glavna poruka bila neistraženost ovog problema. Naročito sam mislio na božansku upletenosti kod same bitke davne 1715. godine. U ovom današnjem tekstu poći ću korak dalje i osvrnuti se na na isti problem »čudesnosti« koji se smatra poprilično istražen i o kojemu postoji na stotine »svjedočanstava«, »dokaza« i pisanih redaka. Riječ je o vjerničkom davanju atributa »čudesan« upravo Mariji, odnosno njezinoj slici.

Pođimo od same slike. Slika Gospe Sinjske rad je venecijanskog majstora i na umjetnicima je da joj ocjenjuju umjetničku vrijednost. Ono što svim vjernicima upada u oči kad ovu sliku gledaju na oltaru jest blaga prilika Gospe te nakit i zavjetni darovi od zlata i srebra kojima je ova slika ukrašena. Na vrhu slike je kruna koju su sami vojnici prije evo gotovo 300 godina postavili. Od zavjetnih darova možemo vidjeti razne rezbarije osoba, zlatne lance, kolajne, naušnice, prstenje; jednom riječju, sve ono što je u tom trenutku nekoj osobi bilo važno. Ako ovome pridodamo i druge odljeve koji se ne nalaze na slici, ali se nalaze u samostanu i muzeju kao rezbarije osoba, odljeve raznih djelova tijela, te razne priče, slike, zahvale iz kasnijih vremena ove duge povijesti, dade se zaključiti kako je ovih zgoda i artefakata popriličan broj i kako baš ova mnogobrojnost govori u prilog čudotvornosti Marije i njezine slike. Nadodajem još nešto tako da povisimo ulog u ovoj raspravi. Ako je samo jedan od ovih događaja nastao djelovanjem Blažene Djevice Marije ili ove slike u Sinju, onda sliku možemo smatrati čudotvornom.

Slijedeći korak o kojem valja nešto reći jest pojam »čudesnosti«. Moderna teologija smatra da je bit čuda u božanskom djelovanju. Bit čuda nije mijenjanje nekih prirodnih i fizikalnih zakona, nego upravo Božje djelovanje. Pridodamo li ovome i neke psihičke i duhovne zakone i zakone koji se tiču međuljudskih odnosa kad je riječ o pojmu »čudesnosti«, onda je zasigurno preteško reći da ovdje nije riječ o čudotvornoj slici.

Kruna je dar vojnika i zahvala na pomoći kod čudesne obrane od Turaka. O ovome sam pisao prošli put. Uzmimo kao prvi primjer rezbariju neke osobe koja se nalazi kao zavjetni dar na slici. Mi danas zasigurno ne znamo o čemu je bilo riječ kod osobe koja je tu rezbariju dala napraviti. Još manje možemo reći da li je taj događaj bio »čudesan«. Nadalje uzmimo primjer odljeva ruke. Opet nismo sigurni o čemu je ovdje riječ. Pretpostavimo da je odljev ruke nastao kao zavjetni dar jer je dotična osoba zaključila kako joj je Bog preko slike ili Gospe pomogao kod ozdravljenja ruke. Mi danas s popriličnim vremenskim odmakom ne možemo zaključiti da li je ovdje uistinu riječ o božanskom djelovanju ili nije. Čudo u smislu kršenja fizikalnih zakona bi bilo kad osoba primjerice nebi imala ruku i onda bi se ona jednog dana pojavila. O ovakvom čudu zasigurno ovdje nije riječ. Ovakvom događaju danas zasigurno nitko nikad nije bio svjedokom. Temeljni problem nije da li bi Bog to mogao učiniti, jer zasigurno bi. Inače nebi bio Bog. Očito je riječ o nekakvoj drugačijoj bolesti koja se zasigurno može protumačiti i naravno. Ponavljam, nije problem ni u tome da Bog nebi mogao pomoći i kod najmanje i najjednostavnije bolesti. I što nam ostaje? Neznanje. Evo upravo to. Dotična osoba je protumačila ozdravljenje kao božansko uplitanje u stvarnost, a da li se to uistinu dogodilo, mi sa sigurnošću ne možemo potvrditi ali ni osporiti.
Slijedeći primjer je možda lakši u smislu razumijevanja i prihvaćanja događaja i čudesnosti. Uzmimo primjer zlatnog srca koje visi sa slike i koje je uistinu zavjetni dar ili zahvala. Premda je, opet ponavljam, teško znati pravi razlog, mi ćemo radi naše rasprave pretpostaviti što se dogodilo. Srce je zahvala djevojke na pronađenoj ljubavi. Da li mi u ovom slučaju možemo reći da je ovdje riječ o božanskom djelovanju ili o percepciji djevojke? Ljudska ljubav kao takva je čudesna i pokazuje se i dokazuje na beskonačno mnogo načina. Ovo zasigurno vidimo i dan danas i puno puta rečemo da je čudo da se netko pomirio ili oženio ili dobio dijete nakon godina i godina čekanja… Da li je Bog djelovao i kod slučaja djevojke koja je pronašla ljubav svog života? Ne znamo i nemamo argumente ni za ali niti protiv.

Zasigurno bi mogli analizirati svaki od ovih darova ili svjedočanstava i ne bismo mogli sa sigurnošću doći do rezultata da li je riječ o božanskom djelovanju ili nije.

Vratimo se sad na početak i masovnost ovih pojava. I dan danas ljudi sliku smatraju čudesnom. Jedan od naravnih zakona jest pripisivanje nekakvih zasluga nekome ili nečemu s jedne strane i tzv. »Aristotelovsko-tomistički skok u nadnaravno« s druge strane.

Pripisivanje zasluga slikama i moćima najraširenija je bila u srednjem vijeku. Gotovo su sve slike iz crkava ili nekakve moći svetaca, tada bile smatrane čudesnima. Radi čega nebi, što je tološki opravdanije, zasluge odmah pripisali Presvetom Sakramentu koji se nalazi u istoj crkvi Gospe Sinjske, a ne preko slike dolazili opet na kraju do Presvetog Sakramenta, odnosno Isusa? Ovdje ne mislim da je Gospina slika nekakva konkurencija Presvetom Sakramentu, nego nastojim okrenuti misao vjernika prema puno važnijoj stvari u crkvi.

Aristotelovsko – tomistički skok u nadnaravno drugi je problem koji u svojem jednostavnom tumačenju glasi: vjernici nakon mnogo neriješenih i »čudesnih« događaja iz vlastitih života koji su na neki način povezani (objektom, događajem, mjestom, vremenom), kad-tad skoče u misao da je u tim istim događajima ili u nekima od njih riječ o božanskom uplitanju. U Sinju se to dogodilo preko Gospe i njezine slike. Krenulo se od 1715. godine čudesnom pobjedom. Malo po malo sve više vjernika je svoje neriješene i »čudesne« događaje pripisivalo zajedničkom objektu, konkretno slici Gospe Sinjske. Upravo masovnost im je dala potkrepu i alibi da je tu nekakvih čuda uistinu i bilo. S druge strane ova misao da je riječ o božanskom događaju dovela je i dovodi još više ljudi koji mole, zahvaljuju i imaju nekakva vlastita iščekivanja, »čudesne dogodovštine« ili neobične događaje iz života. I tako međusobna isprepletenost događaja vuče sve više ljudi tumačenju božanskog i čudesnog a oni svojim dolaskom ili ulaskom u ovaj krug donose još više zagonetnih i neriješenih zgoda iz vlastitog ili tuđeg života koje tumače preko čudesnih događaja. I tako ova isprepletenost raste iz godine u godinu. Svijest izabranosti odnosno odabranosti pojedinca ili zajednice u psihološkom smislu također doprinosi rastu ovog fenomena.

Možemo li na kraju reći da je slika Čudotvorne Gospe Sinjske »čudesna«? Odnosno da budem jasniji, možemo li reći kako je Gospa bila zagovornica i pomoćnica kod ovih slučajeva u Sinju i Cetinskoj krajini? Argumente imamo i za i protiv . Vrlo teško je ulaziti u nečiju privatnu vjeru i njezino tumačenje životnih događaja. Osobno nemam ništa protiv ovakvih poimanja vjere, ali opet naglašavam neistraženost ovih problema. Puno nam je lakše shvatiti Božje uplitanje u nečiju bolest da bi pomogao, ili uplitanje i pomoć da bi neka djevojka pronašla izgubljenu ljubav ili nešto slično. Međutim, vraćajući se na tekst iz prošlog razmišljanja, vrlo teško je razmišljati da bi Bog, odnosno Gospa ubijala ljude da bi nekome pomogla. Naravno ni ovo Bogu nije nemoguće, ali pitanje je da li je On ovo uistinu napravio? Premda u Starom Zavijetu imamo zgoda krvavog božanskog uplitanja, primjerice u prelasku Izraelaca kroz Crveno More i ubojstvo Egipćana, u Novom Zavijetu Isus zasigurno nikad nikome nije naudio. Zato mi je teško zamišljati ljude, teologe i franjevce u Sinju i po svijetu, koji u čudesnoj pobjedi vide trijumf Boga ili Gospe nad Turcima. Što je onda Gospa učinila te davne 1715. godine ? Ne znamo ali zasigurno možemo vjerovati da nije pomogla braniteljima u ubojstvima Turaka. Na ovakvu vjeru imamo pravo i nitko nam je ne može uzeti. Gledano teološki čak smo i puno bliže istini.

 

Print Friendly, PDF & Email

Na vrh