Draško Marković: Neka mi je skoro 70, u mačkarama mogu biti samo did

Još je malo ostalo vremena do završetrka ovogodišnjeg pokladnog vremena. Cetinska krajina odavno plijeni pažnju jedinstvenim i zanimljivim događanjima, ali mačkare s područja općine Otok, uz one Gljevačke, svakako spadaju u zasebnu kategoriju.

U ovih mjesec dana mačkarske skupine sa svojim zanimljivostima pohodile su sva otočka naselja, na veselje domaće čeljadi i njihovih gostiju. Mačkare su najbolji pronositelji i čuvari pokladnih običaja u našim krajevima i već nakon blagdana Sveta tri kralja upućuju se na ophode selima i zaseocima. Šarene, bučne i vesele povorke, pripremaju  se mjesecima prije poklada. Dijele se uloge i pripremaju šale koje izvodi “komedija”. Međutim, posebna pozornost vezana je za dide. Oni na glavama nose metar i pol visoke ovčje mišine, a oko struka su im zvona kojima rastjeruju zle duhove. Tog dana, uglavnom subotom, prođe se podosta kilometara i treba kondicije. Iako se tog zaduženja prihvate mlađi mučkarci, ima onih koji unatoč tome što imaju podosta godina na leđima, ne odustaju od toga da budu didi u svojim mačkarama.

Ovo je priča jednom od njih, Drašku Markoviću iz poznatih Jelaških mačkara. Zamijetili smo ga prošle subote na Roknjači, kada su nastupali Jelašani. Iako najstariji među njima predvodio je kolonu dida kao da mu je 20, a ne skoro 70 godina. Sve je to bilo dovoljno za jedan prigodni razgovor .

‘Meni i svima u našem kraju mačkare znače puno. To je ponos, tradicija, da možeš ići u mačkare. Jedino kakva bolest ili nešto drugo te može spriječit da ne kreneš u pohode po Otoku i drugim mistima’, kazuje nam Draško.

Prisjetio se naš sugovornik i svojih početaka u Jelaškim mačkarama.

‘Počeo sam tamo s 14-15 godina i stalno za dida. Jesam jednu godinu iša za babu, kad su mi dica bila u mačkarama balinčad. Međutim, sve na stranu, ali didi su didi. Što se opreme tiče sada je malo lakše, jer prije bi mišine bile i sirove, uz pusta zvona težine je bilo kolko oćeš, a sada je malo drugačije. Sada su mišine osušene. Nosilo se i po dva reda zvona, njih deset komada, isto toliko kila, pa ti odaj i izvodi komendije. Nekad smo nosili i torbe s lugom i posipali curice, žene, bilo je svega’, kazuje nam Draško, dodajući da umora nema kada živiš za mačkare.

‘Nema toga šta može biti teško kada su naše mačkare u pitanju. Prođemo mi i dosta kilometara i treba to izdržat. Čini mi se da nekad imamo više kondicije nego neki igrači Hajduka. Kud god odamo čekaju nas ljudi s pićem i ićem, napravimo našu predstavu i idemo dalje, ali na Roknjači je glavno. Tamo je svim mačkarama glvana pozornica. Tu izvodimo naše komendije, a kod nas to Gigo pripremi. Sad smo završili za ovu godinu, a on već misli šta dogodine. Mi komendijamo naše ljude, političare, poduzetnike, šta ćemo mi misliti onima iz vrha države. Tako radimo  mi i oni iz Strane, Priblaća, Živinića, Korita, Rude, Udovičića, Gale i ostali’, ističe Marković, dodajući kako kod mladih ne nedostaje interesa za mačkare.

‘Drago mi je viditi ovu mlađariju, jer znači običaji ostaju. I moja su dica išla u mačkare, tu su mi unučad, sada su malo prestali, jer su vanka u Njemačkoj, a ako Bog da i njihovom povratku pa ponovno u mačkare. Što se mene tiče, neka mi je skoro 70, dok god buden moga samo ću ići za dida. Već san čoviku reka neka mi čuva mišinu i zvona za dogodine’, kazuje nam na kraju razgovora Draško Marković, jedan od otočkih čuvara tradicije i običaja kada su mačkare u pitanju.