Fra Jozo Župić: Bog je s nama i u smrti

Foto: Fra Jozo Župić

Uvijek sam rado čitao legende. Svaka ta legenda vrlo je poučna, samo je pitanje jesmo li je shvatili i primijenili u životu za naše dobro.

Jednom se đavao ponudio svetome Martinu. Objavio se kao kralj u svečanom raskošu. Rekao je: ‘Martine, zahvaljujem ti za tvoju vjernost. Ti trebaš iskusiti da sam i ja tebi vjeran. Trebaš sada i uvijek osjetiti moju blizinu! Možeš se čvrsto držati mene!’

Martin upita: ‘Tko si zapravo ti?’ ‘Ja sam Isus Krist!’ odgovori đavao. ‘Gdje su ti rane?’, pitao je Martin dalje. ‘Ja dolazim iz nebeske slave i tamo više nema rana!’, uzvrati đavao.
‘Za Krista koji nema rana, i ne mogu ih vidjeti, za Krista koji ne nosi znakove križa, ja se ne mogu čvrsto držati’, reče Martin.

Ova nam legenda govori da nemamo Boga kojemu je svijet stran, nego imamo Boga koji dijeli naš život. Taj Bog zna također za bol, patnju, jauk, žalost, nesmisao i rane čovjekove. Sve teško i opterećujuće u našemu životu on dijeli s nama u Isusu Kristu.

U traženju za vlastitim izvorima snage mnogi ljudi otkrivaju da vjera u jednoga Boga koji je i sam prošao kroz patnju i smrt, može dati oslonac. Naš Bog ne skriva svoje rane. On ne obećava život koji bi bio slobodan od slabosti, pogrješaka i rana. Bog koji nosi rane, pokazuje nam puno više, kako život može uspjeti uza sve ograničenosti i nesavršenosti.

Za hladno godišnje doba, osobito u vrijeme korona pandemije, važno je imati imuni sistem, i svatko ima vlastitu strategiju za to: hladno kupanje, sauna, sport, vitamini,. Ipak uz vanjski imuni sistem trebamo i dobar unutarnji imuni sistem, da možemo svladati krizu.

Čitamo u psalmu 23.:’Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim jer ti si sa mnom’.

Oskar Wilde kaže: ‘Na kraju će biti sve dobro. Ako to nije dobro, to još nije kraj’.

A sv. Pavao u poslanici Rimljanima piše: ‘Smatram uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama’ (Rim 8,18).

Život ne protječe uvijek kako smo mi to sebi predstavili. On je obilježen uspjesima i neuspjesima, zdravljem i bolešću. Zato će sv. Petar kazati: ‘Zbog toga se radujete, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o objavljenju Isusa Krista’ (1 Pet 1, 6 sl.).

Četrdeset dana Isus se sa svojim ranama pokazivao učenicima nakon uskrsnuća. Apostol Toma morao ih je vidjeti i dodirnuti prije nego je povjerovao. Isus pokazuje da on ne dijeli s nama samo rane u svakidašnjici, nego i najveću ranu uopće: našu smrtnost i neizbježnu smrt.

U mjesecu studenom, mjesecu mrtvih, danas na Dušni dan pozvani smo naći snagu, orijentaciju i utjehu u pogledu na njegove i vlastite rane.

I pridružiti se molitvi Crkve u zbornoj molitvi mise: ‘Gospodine, usliši nam molitve: vjerujemo da si svoga Sina uskrisio od mrtvih, učvrsti nam nadu da ćeš uskrisiti i našu pokojnu braću i sestre’.

Fra Jozo Župić