Fra Jozo Župić: Đir po gradu

Piše: Fra Jozo Župić

Sinj, leglo sokolova. Hodam ulicama, naviru sjećanja. Iz dvorišta se čuje vika. Dječji glasovi. Pred vratima sjedi dječak i plače. Druga djeca odlaze. Sa strane polegnut stari bicikl. Pitam zaplakanog dječaka zbog čega plače, a on će mi kroz suze: “Nitko me ne sluša”. Koliko ti je godina?, pitam ga. Sedam, odgovara. A koliko je godina drugoj djeci? Sedam. Pa, zašto ne slušaju, nastavljam s pitanjem. Ne znam, dječak će meni. Što ja predložim, oni ne uvažavaju. Onda sam ga ohrabrio da ustane, da ne plače, da uzme svoj bicikl i da traži nove prijatelje. Ustao je, uzeo bicikl, obrisao suze i stidljivo pošao kući.

Susrećem Branka. Bio je poznati kartaš. Ljeti smo mi djeca u Žukovljevoj ogredici rado gledali i slušali poznate kartaše kako namiguju jedan drugome, bacaju karte, skupljaju punte, dobivaju ili gube, viču ili se smiju. Trajalo je to satima na zelenoj travi, a i mi smo djeca imali vremena, jer su bili školski praznici. Uz kartaše smo naučili igrati briškulu, trijumf, trešet i koncinu. U ruci mu kišobran. Pa, Branko, šta će ti kišobran na suncu. Nema kiše. A on će meni: “Mater mi je uvijek govorila, da lumbrela ima četiri funkcije: za kišu, za sunce, kao štap s kojim se odapireš i za obranu. Kad je sunce nosi lumbrelu, a kad je kiša, vo volji. To znači uvijek.”

U fratarskom oboru šeće se stari fra Petar. Zanimljiv sugovornik, iako češće ponavlja: “Slabo vidim, slabo čujem, a i bolje je da ništa ne vidim i da ništa ne čujem. Umro je dragi Isus, umrla je draga Gospa, umrli su sveci, a zašto da i ja ne umrem. Samo ne znam zašto sam prišao biblijske godine? Triba Bogu dati račun.” Pod stare dane fra Petru naviru sjećanja na prohujale godine kad je bio novak, bogoslov i mladi svećenik. Čudi se nekim postavkama iz mladosti franjevačkoga i svećeničkog života: “Prije je bilo, ako si obukao cipele, odnese te đavao; ako nisi izmolio oficije do ponoći, odnese te đavao; ako si uzimao kap vode prije pričesti, odnese te đavao; ako bi žena ušla u samostan, gvardijan je morao izmoliti posebne molitve, a danas u samostanu ima više žena,nego nas.”

Sjeo sam pod krošnju maruna i nastavio čitati roman “Rat i mir”, L.N. Tolstoja. Zastadoh kod malog pasusa koji glasi: “Šta je zlo? Šta je dobro? Šta treba voljeti, šta mrziti? Radšta valja živjeti, i šta sam je? Šta je život, a šta smrt? Kakva sila vlada nad nama svima” pitaše se on (Pjer). I nije bilo odgovora ni na jedno od tih pitanja osim jednoga koji nije logičan i koji uopće nije odgovarao na ta pitanja. Taj je odgovor bio: “Kad umreš – sve će svršiti. Kad umreš sve ćeš doznati – ili ćeš prestati pitati”.

Fra Jozo Župić