fruhwald

Fra Jozo Župić: More i rat

Autor/ica
Objavljeno: 24 rujna, 2014
rat_more

More i rat

Sjedim na hridi pokraj mora. More namreškano poput velike ribarske mreže, bačene između rta Sv. Petra i Osejave. Gledam, slušam, razmišljam i zaključujem da je more pušionica, igraonica, vježbaonica, maratonska staza, plivalište, ronilište, vozilište, ogledalo sunca, veliko uho koje sluša jadikovke, ushićenja, pjesmu, zvuk zvona s crkava, kriještanje galebova, ditiramb cvrčaka, zvukove brodskih motora, zaveslaje ljudskih ruku i vesala, krikove djece, vapaje utopljenika, grmljavinu groma, zvuk zrakoplova, sirenu prve pomoći i policijsku sirenu, udiše raznorazne mirise namirisanih ljudskih tjelesa.

Divim se moru, njegovoj strpljivosti, mirnoći, ali se i uznemirim kad podivlja, kada huče, udara svom žestinom o hridi na kojima mi kupači tražimo malo mira, odmora, uz čitanje novina, lektire, ispunjanjavanje križaljki. U rukama mi knjiga o Prvom svjetskom ratu – Trilogija, satirički roman o I. svjetskom ratu.  Nije se čuditi. Ne čitam je samo zbog stote obljetnice toga strašnog rata, nego i zbog toga da vidim kroz kakve je sve nevolje prolazio moj pokojni djed u čije sam ime dobio ime, a i mnogi drugi među kojima je i pisac čiju knjigu čitam – Ante Neimarević. Moj djed se iz toga rata nije više vratio. To je uvjerenje općine Sinj od 3. X. 1932. g., da je p. Josip otišao u rat kao vojni obveznik i iz rata se više nije povratio, niti se više javio. O tome su posvjedočili i zakleti svjedoci Stipan Penić i Duje Labrović, da je moj djed za vrijeme borbe u ratu 1918. g. prilikom vršenja svoje vojne dužnosti poginuo.

To uvjerenje i posvjedočenje bili su potrebni kako bi moja pokojna baba Anđa imala pravo na potporu 40% invalidnine predviđene za invalide. Sve to piše u Rešenju invalidskog suda za Jadransku divizijsku oblast u Mostaru.
Nedavno sam pročitao u knjizi Župa Otok kod Sinja koju je napisao sada već pokojni fra Augustin Krolo, inače moj kum na Mladoj misi, da je prema službenim podacima žup.ureda, spisi br. 116/1919. broj poginulih u I. svjetskom ratu iznosi: Otok 26, Korita 4, Udovičići 6. Ukupno 36. Ratnih udovica: Otok 13, Udovičići 6. Ukupno 19. gluhonijemih iz Udovičića: 1, kljastih iz župe: Otok 3, Korita 2, Udovičići 1. Imenom i prezimenom na str. 19. donesena su imena i prezimena poginulih.

Vraćam se svojoj ljetnoj lektiri i izdvojih nešto što me posebice zaokupiralo i zamislilo, a možda će i vas. Nije rat ništa strašno! – tumačio je sinoć u birtiji profesor povijesti. Kad ne bi gospodo, bilo ratova, kud bi s viškom čovječanstva?
Kad ne bi bilo ratova, što bi djeca učila u školama? Nestalo bi povijesti, te vječne izvor-vode za veliku rijeku patriotizma, te vječne vatre za ugrijavanje patriotskih srdaca. Povijest je gospodo, naše centralno grijanje, a rat je ona peć, koja zagrijava! (str. 46.)

Da bi došli do korice kruha, morali su Bečani dvije noći zepsti, i sate i sate stajati na ukočenim noogama. Kad bi napokon ugledali u redu hrpe suhoga kruha, vele očevici, ljudi bi zaurlali kao vukovi. Od straha da im tko ne otme ovaj krvavo stečeni zalogaj kruha, jedni su ga odmah pojeli, drugi su ga privili na prsi i cerili se kao luđaci; treći su ga cjelivali i tepali mu kao božanstvu, a neki su ga turili u njedra i pojurili svojim kućama gdje su ih čekala djeca moleći čitavo jutro malog Isusa da im na račun očenaša i krunaša pošalje po anđelu sirota komadić crnog krušca. (str. 399.)

Da nije sve tako crno svjedoče nam ratnici koji dođoše 9. studenoga 1924. na hodočašće Gospi Sinjskoj. Preko tisuću bivših ratnika iz Primorja i otoka došlo je “sinjskom rerom” – vlakom. Dojmove s hodočašća zapisao je Franjo Žarko Donadini: “I hodočašćem ispunismo zavjete naše, a i pružismo obećanje boljem životu. Rat je svijet pokvario i mi treba da se povratimo prvašnjem kršćanskom životu. Kad smo u ratu tražili Boga, ne smijemo da od njega bježimo poslije rata”.

Fra Jozo Župić

Print Friendly, PDF & Email

Na vrh