lady

Fra Jozo Župić: Muke po koroni

Autor/ica
Objavljeno: 1 prosinca, 2021

Svakoga dana na raznim portalima, pa tako i na portalu Ferata, čitamo o broju oboljelih od korone, o broju onih koji su na respiratorima, kao i o onima koji su umrli. Korona se uvukla pod kožu i zdravih i bolesnih. I jedni i drugi kao da kažu: kad će sve ovo prestati? Ima li lijeka? Ima li kraja? Što moramo učiniti da uništimo tog velikog neprijatelja? Cjepiti se? Moliti Boga? Nositi maske? Bježati u planine? O koroni razmišljaju liječnici, psiholozi, teolozi, novinari, pa i djeca u školi.

Susret s ljudima u bolnicama i u staračkim domovima je za profesora Andreasa Lob-Hüdepohla ‘prava služba Božja’ u ovom vremenu. Umiranje je životna faza koja nije manje vrijedna, nego je vrlo važna. Profesor kaže da bi se mogli odreći službe Božje na kraju tjedna ali ne susreta s ljudima u bolnicama i staračkim domovima:

‘To je uistinu prava služba Božja u ovom vremenu.’

Tako kaže teolog, profesor katoličke visoke škole za socijalni život u Berlinu i član njemačke komisije Justitia et Pax.

Muslimanska teologinja iz Paderborna profesorica Muna Tatari također je ukazala da u Islamu kod procesa umiranja vrlo je važna duhovna pratnja i da rodbina treba biti prisutna. Recitiranjem tekstova iz Kurana i molitvama trebalo bi pogođenom omogućiti da ‘osjeti Božju blizinu’. Obitelji koje su pogođene smrtnim slučajem nikako ne smijemo ostaviti same.

Sami i osamljeni

Nema ruke koja drži, nema ruke koja miluje obraze, nema glasa kojemu se povjeravaš. Umiranje nije baš jednostavno u vremenu korone. Bolesnici umiru sami i osamljeni. Iza svakog umrlog od korone stoji sudbina. Ljudi na svoj posljednji životni put moraju ići sami, a da njihovi najbliži i ne znaju što se točno dogodilo. Je li djed imao bolove? Je li teta morala trpjeti? Je li baka u svojim zadnjim časovima bila pri svijesti? Što je rekla? Što bi meni na oproštaju kazala?

Većinom su fantazije gore od realnosti. Mnoge ožalošćene opterećuje osamljenost.

Normalna kultura žalosti ne funkcionira. Kod pogreba je manje ljudi jer nije dopušteno da bude veći broj i ožalošćeni su sami. Pratnja ožalošćenih je ograničena. Nema više posve normalnih kontakata koji olakšavaju žalost. Najvažnije kod ožalošćenih bilo bi da s drugima o tome razgovaraju. Trebalo bi nakon smrtnog slučaja ponovno doći među ljude. Upravo u ovom vremenu to nije moguće. Ožalošćeni traže blizinu koja im je u ovom vremenu pandemije ograničena. Uvesti pozive, šetnje, pismo ili cvijeće pred vratima. Ožalošćeni imaju iskustvo da im se nitko ne javlja, jer ljudi ne znaju kako se trebaju odnositi. To jača osamljenost. Bolje bi bilo reći: ‘Osjećam da si tužna, ali nisam siguran što mogu učiniti.’ I tada pitati: što bi se moglo pomoći? Trebamo li preko videa pogledati fotografije? Ili o nečemu drugome govoriti?

Neki ljudi su nesigurni što trebaju reći ožalošćenima jer oni ne mogu predočiti kako je to kada umire najbliži a ne mogu biti tu. Ožalošćeni jednostavno trebaju nekoga koji će s njima sve to izdržati. Mnogim ljudima također pomaže da nešto učine za pokojne: jedan album sa slikama, upaliti svijeću, urediti spomen kutak, staviti cvijeće na stol kojega je draga osoba voljela. Žalost također znači, ostati povezani s pokojnikom. Kada i kako ćemo umrijeti, mi ne znamo. Naša je dužnost sve učiniti da život zaštitimo i sačuvamo, ali mi jesmo i ostajemo smrtna stvorenja.

Povezanost Neba i Zemlje

Jaka poruka Božića je: Bog je postao čovjekom. On je u Isusu brat svih ljudi. Stoga je dobro biti čovjek! To vrijedi u svim vremenima, pa i u ‘vremenu korone’. Isus govori u mnogim prispodobama o kraljevstvu Božjem: on je Božja stvarnost koja je među nama osjetna i vidljiva u njegovoj osobi, njegovim riječima i u njegovom djelovanju. Isus nije naivan; on zna, da je naš život ograničen, i da mi nismo u nebu, nego da živimo na zemlji sa svim našim nevoljama, brigama i pitanjima. Ali on želi, da možemo spoznati: nebo i zemlja su konačno međuosobno povezani. Volja Božja treba se dogoditi u nebu i na zemlji, kao što to molimo u Očenašu. Kraljevstvo Božje je tu, nebo i zemlja dotiču se.

Usred tame našega ljudskoga života naviješta Isus po svome životu Božju blizinu koja će zauvijek ostati. On sam je ‘Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka’ (Iv 1,9). To obećanje vrijedi za svakoga čovjeka, za sva vremena i na svim mjestima ove zemlje.

Svjetlo koje je upaljeno u tami centralni je simbol adventskog i božićnog vremena. Postoji to svjetlo života, koje sami možemo upaliti u snazi naše vjere. Upravo u ovom vremenu korone mogu nas vjera i priznanje tješiti i dati nam nadu: Svjetlo koje nam Bog daruje u riječima i u osobi Isusa, jače je od tame i od smrti. Ta uskrsna vjera također je i božićna vjera: Bog želi, da živimo zauvijek! Biti budan za kraljevstvo Božje znači u takvim zahtjevima vremena, također imati veliku pažnju jedni za druge. Jer Svjetlo ne svijetli samo za mene, nego ono svijetli svima u kući (usp. Mt 5,15).

Mi gledamo na stare ljude i na sve koji žive sami. Vidimo kako se mnogi ljudi brinu za svoju budućnost. Spoznajemo kako sami a i drugi mogu biti povrijeđeni na tijelu i duši kroz izolaciju, kroz nedostatne kontakte, kroz povišeni stres u obitelji, školi, dječjim vrtićima i na radnome mjestu, po strahu i nesigurnosti.
Dobro je zbog svih mjera koje se provode u ovom adventskom i božićnom vremenu biti budan za druge. Također kroz ‘molitvenu mrežu’ možemo se povezati, osjetiti pažnju za druge iako je molitva izgovorena tiho. Mi možemo otvorenih očiju moliti jedni za druge i donijeti naše molitve pred Boga. Molitva nas otvara za druge i može nam darovati snagu. Znak zajedništva može biti pismo ili mail, telefonski poziv, kontakti preko socijalnih medija. Nema čašćenja Boga, nema ljubavi prema Bogu bez ljubavi prema bližnjemu. To pripada biti naše vjere.

Adventsko i božićno vrijeme ispunjeni su lijepim običajima i tradicijom koje možemo i u ovoj novoj crkvenoj godini godini u okvirima mogućnosti zahvatiti. Jednu osobito jaku ulogu u ovim tamnim zimskim mjesecima igra svjetlo koje je za nas povezano sa svjetlom evanđelja. Svjetlo je znak nade, kao znak za svjetlo Božje, koje također u tami života svijetli. Možda to možemo učiniti u svojim stanovima, kućama i vrtovima.

Bog je postao čovjekom! Bog sam je svjetlo i on jest i ostaje uz nas.

Print Friendly, PDF & Email

Na vrh