Fra Jozo Župić: Neki su još živi

Ima u čovjeku nešto što mu ne da mira. Neka sila koja ga tjera da učini još jedan korak  o čemu nije razmišljao, o čemu nije razgovarao, a bilo bi vrijedno učiniti i taj korak, pa makar se nekome to neće svidjeti ili će odmahnuti rukom, pa čemu to.

Došlo meni u pamet da provjerim ima li netko živ iz vremena kad je u Karlovcu izvedena Kuletinova opereta za djecu pod nazivom Kanarinac je krivac. I tako sam malo guglao po Internetu i nađoh u telefonskom imeniku ime čovjeka kojemu je u to vrijeme bilo devet godina, pa pomislih, možda bi bilo dobro da mu se javim, ako je živ i upitam ga sjeća li se on te operete koja je izvedena na Uskrs 1945. godine.

To je prof. dr. sc.  Mirko Butković. O njemu se može više saznati preko Interneta pod naslovom Akademija tehničkih znanosti Hrvatske. Dobio je nagradu Grada Karlovca 1968., Odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića, 2008.  i Nagradu grada Karlovca 2016.

Prije nego dođem u vezu s njim, a vođen Isusovom rečenicom: “Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit  će vam se!” (Mt 7,7 i Lk 11,9-13),  obratim se na dvije adrese: Uredu Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu  i gosp. Ivici Sečenu u Karlovcu,  koji je prvi pisao o Josipu Kuletinu, s  pitanjem je li poznaju gospodina Butkovića i je li još živ.

Vlč. mons. Antun Sente ml. župnik i rektor piše mi: “Poštovani fra Jozo, obitelj Butković je veoma ugledna obitelj u Karlovcu. Bilo je više braće i sestara. Vinko Butković je moj župljanin, a ova adresa koju ste naveli pripada župi Presvetog Srca Isusova… Jurko Butković, pak stanuje na području župe sv. Franje Ksaverskog, Švarač, više je godina bio orguljaš u mojoj župi, više ne svira zbog visokih godina. Moguće je da im je Mirko brat.

Također dobih odgovor i od gosp. Sečena, koji piše: “Odmah sam nazvao g. Butkovića, malo smo pročavrljali i dao mi je mail adresu. Nema ništa protiv da mu se javite. Rekao sam mu kako ste objavili tri knjige o Josipu Kuletinu, a on meni kaže kako je njegov bratić glumio u toj predstavi. Svijet je ipak malen. Nadam se da ćete dobiti neku novu informaciju o temi koju obrađujete.”

I onda sam se javio pismenim putem gosp. Butkoviću.

On mi odgovara: “Kao devet godišnji dječak, stanovao sam na periferiji Karlovca te zbog ratnih opasnosti nisam išao 1944/5. godine u školu, tako da nisam ni znao za predstavu, kao ni za autora i dirigenta. Moj pokojni bratić Danilo Butković je glumio u predstavi, ali je on bio sedam godina stariji i išao u učiteljsku školu. Moj kasniji školski kolega Josip Pavlić stanovao je u centru grada i glumio u predstavi. Voljan je komunicirati s vama. Napisao sam knjigu “Svemir i ja” koja obuhvaća i taj period, pa ako ste zainteresirani mogu vam je poslati preko maila, ili poštom”.

Zamolio sam ga da mi ipak pošalje poštom i knjiga je na putu.

Od gospodina Butkovića dobih mail gospodina Pavlića, pa sam mu se javio. Uspostavio sam s njime pismenu i usmenu vezu. U predstavi je imao ulogu gljive. Nadimak mu je Pepi. Predstava ‘Kanarinac je krivac’ izvedena je u Hrvatskom domu u Karlovcu. Pišemo i čujemo se telefonski. Magistrirao je ekonomiju i preko pedeset godina živi u Sloveniji.

On mi piše: “Ja se mnogo ne sjećam priprema za predstavu, više se sjećam osoba koje su nastupile. Ipak mislim, da smo sve to svladali za mjesec dana. Koliko se sjećam Kuletin je bio jako pristojan čovjek i ne sjećam se, da bi bilo incidenata prilikom vježbanja i nastupa. Puno mojih prijatelja i susjeda su patuljci a onaj najviši je starija kćerka od Kuletina. Vera Mutak je susjeda iz kuće i imala je stariju kćer Đurđu i brata Ivana. Otac je imao mljekarnu, iza ugla prema crkvi, a bili su sa Stativa. Brat joj je mlad umro jer je obolio na bubrege, jer su ga u bolnici zaboravili u kadi i voda se ohladila i on obolio. Vera je završila farmaciju i radila u ljekarni na placu. A Đurđa se udala za nogometaša a ne sjećam se imena. I Vera i brat Ivan su nastupili. Nikica Mravunac je bio stariji i mislim da nije živ, ali ne znam. Godine su prošle, ali slika i imena mnogih dobro se sjećam.

Neki su bili moji susjedi u Radićevoj ulici i jednu od njih sam pokušao prije naći, Slavicu Kokot ali nisam uspio. Ona je nešto starija a njen mlađi brat Ivica Kokot je već davno umro. Sada sam razgovarao sa mornarom Josipom Kovačević, ali se i on malo sjeća tih događaja. Budući da sam cca 10 godina bio ministrant svaki sam dan bio u crkvi i samostanu, čak sam pekao i rezao hostije i pomagao sve što je bilo potrebno. Najteže mi je bilo ići ministrirati u 6 sati ujutro po zimi i snijegu, iako sam stanovao blizu, iza ugla u Radićevoj.

Iako sam preko pedeset godina izvan Karlovca, uvijek sam se trudio na različite načine pomagati svome gradu. Od Grada sam dobio i diplomu.”

Dakle, ovih dana kada se sjećamo naših umrlih, a među njima je i Josip Kuletin kojega je OZNA naprasno poslala na drugi svijet, dobro je još jednom oživjeti uspomenu na njega preko onih koji su još živi i sjećaju ga se.