Fra Jozo Župić: Tijelovo

‘Pitaj stotinu katolika, što je najvažnije u crkvi. Oni će odgovoriti: misa. Pitaj stotinu katolika, što je najvažnije u misi. Oni će odgovoriti: pretvorba. Reci stotini katolika, da je u crkvi najvažnija pretvorba. Oni će biti ozlojeđeni: Ne, sve treba ostati kako je.’ Taj tekst Lothara Zenettia sigurno je provocirajući, ali nas može potaknuti na razmišljanje.

Pretvorba ili promjena spada u naš život. Ako se osjećamo da smo u slijepoj ulici, ako nas opterećuje umornost, ako je nastupio prestanak u odnosima ili u zanimanju, ako je sve skrenulo s pravoga puta, tada čeznemo za promjenom. Za novim putom. Dakako, postoji nutarnje protivljenje protiv promjena, strah pred promjenama, i kruto držanje nekog mišljenja. Znanje i pretvorba spadaju u stupove euharistijske vjere. Od vremena do vremena vrijedi uvijek iznova razmisliti o značenju pretvorbe, o promjeni euharistije. Osim Velikog četvrtka nudi nam se prije svega svetkovina koju danas slavimo.

Euharistija je predanje tijela i krvi Kristove za nas i za sve ljude. To predanje Isus dovršava pred svoju smrt: “Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati,  ovo  je moja krv koja će se proliti za vas i za sve ljude.”

Bez Posljednje večere Isusov križ bio bi samo smaknuće. Smrt je izvana najprije čin zloće, grozote, ravnodušnosti, nasilja. Od euharistije smijemo razumjeti Isusovu smrt kao čin ljubavi i pomirenja. Isus iznutra mijenja grijeh u pomirenje, smrt u život. Bez te pretvorbe ili promjene Krist ne bi bio prisutan. Euharistija nije kult mrtvaca niti junaka. Kako možemo od euharistije krenuti i promijeniti mržnju, ravnodušnost, nasilje, prezir, zavist? Kako mogu mnogi oblici smrti biti promijenjeni kroz žrtvu Isusa Krista u život?

U euharistiji se dovršava pretvorba stvoriteljskih darova kruha i vina u tijelo i krv Kristovu. Kršćani su od početka doživljavali Gospodina kao uskrsloga i prisutnoga u liturgijskom slavlju u snazi Duha. Uzvišeni Gospodin je osobno sam prisutan kao domaćin kod stola.

U konstituciji o svetoj liturgiji “Sacrosanctum concilium” čitamo da je  “Krist u svojoj Crkvi uvijek prisutan, a osobito u liturgijskim činima. Prisutan je u misnoj žrtvi i u osobi službenika i – jer se “svećeničkom službom sada prinosi onaj isti koji je onda na križu prikazao sama sebe” – ponajpače pod euharistijskim prilikama. Prisutan je svojom moći u svojoj riječi, jer on govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo”. (SC 7).

Zato bih spomenuo jednu zanimljivost ovdje u Njemačkoj. Ima jedna katolička župa koja od 2018. godine zajedno sa evangeličkom zajednicom slavi svetkovinu Tijelova. Nakon svete mise kreće procesija i u procesiji je Isus Krist u znakovima Biblije i Monstrance (pokaznice) s hostijom, Procesija prolazi gradskom četvrti u kojoj se nalaze stanovi, bolnica, škola, dječji vrtić. Zaključni blagoslov je u evangeličkoj crkvi. Tako je Isus prisutan tijelom i krvlju, u riječi i djelu. To je slavlje euharistijske, sakramentalne prisutnosti Isusa Krista koji se nama daruje kao kruh života. Krist želi blagosloviti sve. On je došao za sve ljude, ne da ih osudi, nego da ih spasi.

Papa Benedikt XVI kazat će u svojoj enciklici:  “Crkva kao Božja obitelj mora danas  kao i jučer biti mjesto obostrane pomoći i ujedno mjesto spremnosti služenja za sve potrebne iako ne pripadaju Crkvi” (Deus caritas est, Pogl. 32).

U tom duhu neka je svima blagoslovljena svetkovina Tijelova!