miro bulj
hdz banner
sdp

Fra Jozo Župić: Zgode i nezgode

Autor/ica
Objavljeno: 13 listopada, 2014
mlinice

Zgode i nezgode

Završio sam čitanje knjige “Deveto čudo na Istoku” koju je napisao Anđelko Vuletić. On nije iz Sinja, nego se rodio u Trebimlji kod Trebinja. Jedna mi se rečenica usjekla u pamet, a glasi: “Prošao sam jednom-dvaput ulicama, potražio dnevne listove da vidim šta ima novo u svijetu; zapravo: ima li uopće išta novo.”

I ja se vraćam svome gradu i njegovim ulicama. Susrećem ljude na Peškariji, na Pijaci, u Vrličkoj kalici, pod crkvom, na Žankovoj glavici, na autobusnoj stanici, u parku, pred kafićima, u pošti, na Junakovom igralištu, pred školom, na groblju, u sjećanjima. Razgovaram s njima, slušam njihove svakidašnje jadikovke, a i lijepe zgode.

Krešo mi priča kako su djeca iz njegova sela Otok kod Sinja gonili stoku na pašu. Trebalo je prijeći rijeku Cetinu. Oni bi se uhvatili volu za rep i tako preplivali Cetinu, a na drugoj strani ih je čekala livada puna trave. Volovi i krave i ostala stoka uživali su u bujnoj vegetaciji. Djeca bi uokolo igrala, pekla kukuruze i navečer se veselo vraćali svojim kućama. Zadovoljni oni, zadovoljna stoka i njihovi roditelji. Mlijeka nije nedostajalo.

Hodočasnici iz Ogorja prepričavali su zgodu o Marku i njegovoj ženi. Marko je pošao na pregled kod doktora u Split. Vraća se autobusom u Ogorje. Žena ga nestrpljivo čeka, da sazna što mu je rekao doktor. Evo Marka na vrata. Kazuj Marko, žena će. Rekao mi je da ne jedem suho meso. Jesam li ti to i ja uvik govorila. Rekao mi je da ne pijem vino. I to sam ti govorila. Suho meso traži piće. I rekao mi je da se ne primičem ženi. Odnio ga vrag, ne slušaj ga Marko.

Starica Zora iz Graba uzdiše i govori: Bože sačuvaj šta je ovo došlo. Danas nitko s nikim ne razgovara. Sve se zatvorilo na televiziju.

U Konzumu čekajući pred kasom čujem kako jedna žena govori: Alergična sam na sunce. Odmah mi izbace crveni plikovi. Moram uzimati neke tablete.

Došao čovjek u fotografa i pokazuje mu sliku na kojoj je njegov ćaća u kapi sa zvijezdom petokrakom. Sliku treba staviti u novine među osmrtnice. Pita fotografa: Možete li mi skinuti zvijezdu da se ne vidi? Mogu, odgovara fotograf. A, kako ti se češljao ćaća, pita fotograf. Pa, kad skineš kapu, vidjet ćeš, odgovara čovjek.

Otvaram knjigu Ustaška vonjica tiskanu u Zagrebu 2013. i na str. 153. čitam: “Zaklinjem se Bogom svemogućim i svime što mi je sveto, da ću se držati ustaških načela i pokoravati se propisima, da ću bezuvjetno izvršavati sve naloge Poglavnika, da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i da neću nikada nikome ništa odati. Zaklinjem se, da ću se u ustaškim redovima boriti na kopnu i u zraku, te izvojevanu hrvatsku državnu samostalnost i hrvatsku narodnu slobodu čuvati i braniti. Ako se ogriješim o ovu prisegu, svjestan svoje odgovornosti za svaki svoj čin i propust i prožet osvjedočenjem dužnosti, ima me po ustaškim propisima stići kazna smrti. Tako mi Bog pomogao. Amen.”

U fratarskom oboru razgovaraju dva dječaka. Jedan će: moj pas jede ono što meni ostane od ručka.

Četverogodišnja djevojčica Barbara zapovijeda svojoj baki: “Ajde baba, kupi mi vode!” Mogao bih nizati i nizati sličice ovogodišnjeg ljeta provedenog u Sinju, i tko zna dokle bi sve došao. Riječi spočetka: ima li uopće išta novo, nadahnule su me da i ja završim u nekom stihu, mada nisam pjesnik:

Netko tuguje, netko luduje, netko je u strahu, netko je u mraku, netko pali svijeće, netko na grob stavlja cvijeće, netko moli, netko se voli, netko u svojoj sobi cipele veže, netko na moru baca mreže, netko je sav u Dušnom danu, a netko radi po zadanom planu i tako netko i netko po stoti put, dok konačno ne prestane biti ljut i prisili ga hladan vjetar da obuče kaput. Završit ću riječima dobroga fra Petra iz fratarskog obora: Moj Jozo, molimo se Bogu, da spasimo dušu.

Fra Jozo Župić

Print Friendly, PDF & Email

Na vrh