jole CVJECARNICA EMA  MIJETON hrv COMMODO OMNIA žit

Hrvatin Vugdelija: ‘Još je gledala za mnom’

Autor/ica
Objavljeno: 17 studenoga, 2026
HRVATIN VUGDELIJA

Tekst i foto: Hrvatin Vugdelija

Pjesma posvećena Vukovarskoj majci

Susreo sam jednu majku predvečer,
dok se nad Vukovar spuštala magla.
Stajala je tužna sa svijećom u ruci
i pokušavala je zapaliti.

Dajte, ja ću vam, rekao sam.

Zaklonio sam plamen dlanovima.
Ruke su joj drhtale.
Kad se svijeća napokon upalila,
pogledala me i upitala me,
Koliko ti je godina, sine?

Dvadeset.

Neko je vrijeme šutjela.
Onda je pogledala u torbu
i izvadila fotografiju.

Moj je bio malo stariji.
Odgovori majka.

Na slici mladić.
Gledam mu kosu, oči, osmijeh.
Pokušavam zamisliti njegov glas.
I on je jednom stajao pred nekim,
živ i mlad, nesvjestan koliko će nekome
nedostajati.

Lijep vam je sin, rekao sam.

Rukom je prešla preko njegova lica.

Je, sine.
Moj dragi sin lijep je.

Krenuli smo polako prema Dunavu.
Nad ravnicom se već spuštala noć.
Pridržao sam je pod ruku,
a ona mi je pričala puno o njemu.

Koliko je volio samo društvo.
Da jeje uvijek nekamo žurio.
Kako bi joj iz kuhinje uzeo
komadić tek pečenoga kruha
pa se smijao dok ga tjera
da pričeka ručak.

I ona se nasmijala.
Kratko.
Onda je zastala,
kao da je tek tada osjetila
koliko je daleko taj dan.

Najviše mi nedostaje kad se nešto lijepo dogodi, rekla je. Odmah bih njemu javila.
Pa se sjetim.

Nisam znao što odgovoriti. Suza mi poteče.

Gledala je prema tornju i svijećama.
Na hladnoći su joj suzile oči,
ali lice nije brisala.

Sanjala sam ga nedavno.

Okrenuo sam se prema njoj.

Stajao je u svjetlu.
Onakav kakvoga ga pamtim,
samo miran i vesel. Nigdje one brige s kojom je otišao.

Čvršće me primila za ruku.

Pitala sam ga je li mu dobro.
A on se nasmijao i rekao,
Dobro mi je, majko i lijepo.
Kod Boga sam.
Nemoj se bojati za mene.

Glas joj je zadrhtao.

Ja, htjela sam ga zagrliti.
Već sam pružila ruke…

Zastala je i pogledala svoje prazne dlanove.

Onda sam se probudila. Njega nema.

Dunav je tekao pokraj nas.
Čuo sam korake ljudi,
nečiju tihu molitvu,
a nisam mogao izgovoriti ništa.

Znaš, sine,
vjerujem da je u raju.
Molim Boga da jest.
Samo mi svejedno nedostaje.
I jutros mi je nedostajao.
Čim sam otvorila oči. I ujutro će opet isto bit.

Tada sam zaplakao.

Meni je tek dvadeset.
Još imam toliko želja,
toliko mjesta na koja bih otišao.
Još mi majka ostavlja ručak
i pita kad ću doći.

A ja joj ponekad ni ne odgovorim. Već nekamo žurim. Jer okasnit ću.

Pred ovom ženom
osjetio sam se tako bijedan
sa svim svojim žalbama,
sa svim danima
za koje nisam znao biti zahvalan.

Izvadila je maramicu
i pružila mi je.

Nemoj ti plakati, rekla je,
a i sama je plakala i tješila me.

Smijem li vas zagrliti?
Samo je potvrdila.

Položila mi je glavu na rame.
Osjetio sam kako joj drhte ruke
i suze klize.

Ostao sam tako.
Nisam je požurivao.
Nisam znao koliko joj je dugo trebalo
da opet zagrli nekoga
tko bi joj mogao biti sin.

Kad smo se odmaknuli,
još mi je držala ruku i blagoslovljala me.

Molit ću za tebe, rekla je.
Da te Bog čuva.
Da ostaneš dobar.
Da ti majka dočeka
sve ono što sam ja mislila
da ću sa svojim dočekati.

Nisam uspio zahvaliti.
Samo sam joj stisnuo ruku.

A ona je nastavila,
Večeras ću Mu reći za tebe.
I svome ću sinu reći
da sam srela jednoga mladića
koji je malo hodao sa mnom.
Da mi je bilo lakše.

Sedamnaesti je studenoga.
U Vukovaru gore svijeće.
Preda mnom stoji majka
koja mi je upravo obećala molitvu,
a ja bih joj dao sve što imam
za još jedan susret s njezinim djetetom.

Pred rastanak
popravila mi je ovratnik na košulji.

Zakopčaj se.
Hladno je, sine. Kaže mi.

Poslušao sam je.

Otišao sam nekoliko koraka
pa nazvao svoju majku.

Samo sam ti se htio javiti.
Dobro sam.

Okrenuo sam se.

Još je stajala ondje,
sa svijećom uz grudi,
i gledala za mnom.

Podigao sam ruku.
Ona je polako podigla svoju.
Onda sam čuo majku s druge strane:
Kad mi dolaziš kući?

Gledao sam onu ženu
i jedva odgovorio:
Brzo, majko.
Nemoj još leći.
Doći ću te zagrliti.
Volim te.

Hrvatin Vugdelija

HRVATIN VUGDELIJA

ferata@ferata.hr
0997370409