In memoriam Josip Šentija

Dok mjesec studeni  broji svoje posljednje dane, zatvaraju se i mnoge stranice ovozemaljskog života. Jedna takva zatvorila se jučer.

U svome domu u Zagrebu jučer, 29. studenoga u 89 godini života iznenada je preminuo Josip Šentija, novinar, publicist i prvi ravnatelj Hine.

Josip Šentija je još jedan iz plejade nadaleko poznatih sinova cetinskog kraja. Rodio se u svojim Brnazama 15. ožujka 1931. godine. Nakon školovanja u svom rodnom kraju, krenulo je na dalje na školovanje. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Na izmaku 40-tih godina prošlog stoljeća počeo se baviti novinarstvom i publicistikom. Izniman je njegov doprinos za razvoj  radija na području Hrvatske. Od 1962. bio je direktor Radio Zagreba te je sudjelovao u pokretanju II. i III. programa. Smijenjen je 1967. zbog potpore Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, a potom je bio izvjestitelj Radio-televizije Zagreb iz Rima. Nakon vremena provedenog u glavnom gradu Italije vraća se u Hrvatsku, gdje se pridružuje nacionalno-demokratskom pokretu Hrvatsko proljeće. Bio je  član Izvršnoga vijeća Sabora (1971.–72.). Nakon što je Hrvatsko proljeće ugašeno, ne prirodnim dolaskom ljeta nego političkim i represivnim odlukama tadašnjih političkih moćnika, Josip Šentija  isključen je iz javnog života. Nakon toga nastavio je svoj stručni rad kao urednik u Leksikografskome zavodu Miroslav Krleža, gdje je bio glavni urednik Opće enciklopedije.

Veliki obol dao je Josip Šentija u prvim danima višestranačja, kada je trebalo nacionalno djelovati u medijskom radu. Nakon izbora 1990. postao je prvim ravnateljem Hrvatske izvještajne novinske agencije (Hina) 1990.–91., potom je kratko vrijeme bio savjetnik predsjednika Republike  dr. Franje Tuđmana, 1991.

Iz uistinu bogatog i sadržajnog životopisa Josipa Šentije ističe se dužnost glavnog urednika ‘Velikoga školskog leksikona’ (2003), priredio je zbirku Krležinih bilješki uz enciklopedijske tekstove ‘Iz Krležine baštine’ (Radovi LZ, VIII–IX, 1998–99), objavio memoarske zapise ‘S Krležom, poslije ’71’ (2000.) i ‘Ako Hrvatske bude: zapisi iz onih godina’ (2005), knjige razgovora ‘Razgovori s Mikom Tripalom o hrvatskom proljeću’ (2005) i ‘Jedna hrvatska sudbina: priča o Vjekoslavu Prpiću ispričana njim samim na kraju puta’ (2007) te publicističko djelo ‘Skandinavizacija Balkana – helvetizacija BiH’ (2008). Mnoga publicistička i povijesna djela prevodio je s engleskoga i talijanskoga jezika.

Iz svih tih spisa, zapisa, memoara i sjećanja ostat će u  sjećanju i njegov tekst kojeg je napisao povodom smrti još jednog istaknutog Sinjanina, Ante Mike Tripala. O svom prijatelju Šentija je između ostalog napisao: ‘Miko Tripalo časno je nosio hrvatski barjak na svojoj dionici hrvatskoga povijesnog puta. Ta je dionica obilježena i njegovim imenom. Zato mu pripada čast, slava i hvala sadašnjih i budućih naraštaja’.