In Memoriam – Stipe Mandac

Piše: Marija Librenjak

U znak sjećanja na nedavno preminuloga sugrađanina, prof. Stipu Mandaca (20. rujna 1948. – 6. lipnja 2015.), Ferata objavljuje tekst autorice Marije Librenjak.

Dragi Razredniče, zbogom!

U nevjerici, kao i mnogi, primila sam vijest o smrti voljenog profesora.

Imbalaje se sijeno, priroda buja, ljeto nekako uranilo, a tako prerano dogorjela je jedna svijeća, uz uzglavlje dragog profesora Stipe.

Kako odagnati žalost i neumitnost rastanaka s ljudima koji su dio našeg odrastanja, ovozemnog putovanja, zapravo, koji su sastavnica našeg bića?

Sjećanja naviru, s okusom sjete, listajući izblijedjele fotografije s naših obljetnica matura… Jedna je posebna, 11. kolovoza ljeta Gospodnjeg 2000., kada smo se susreli nakon 20 godina od mature. Tiho, na prstima, kao da će neko od podvornika poviknuti na nas, ušli smo u svoj razred, sjeli po sjećanju na svoja mjesta, i naš razrednik, profesor Stipe sjedeći za čelnom klupom je izvršio prozivku… Nije to bilo suhoparno propitivanje o školama koje smo završili, o zaposlenju, obiteljima ,… sa svakim od nas je porazgovarao s puno poštovanja, simpatije i ljubavi, zanimalo ga je kako smo, jesmo li ispunili mladenačka očekivanja, jesmo li zadovoljni, koga nema, što je s njima… Te sparne kolovoške noći smo s našim razrednikom, pretresajući ono prošlo i s pogledom u sutra, dočekali zoru s nadom u nove susrete. Stiskom ruke naš razrednik je, svakom učeniku ponaosob, poželio ispunjenje svih nadanja…do skorog viđenja…

Susret je obnovljen prije pet godina, a eto, baš dok Maturalni odbor sastavlja pozivnice za ovogodišnju proslavu, morat ćemo bez našeg razrednika. Prazno će biti njegovo mjesto… Umjesto njega, na njegovom mjestu bit će buket satkan od mladenačkih sjećanja njegovih učenika, sada zrelih ljudi. Nikad više isto, a opet dalje u duhu s čovjekom koji nas je podučavao materinji jezik, pravopisanje, a na poseban način pripovijedanje po našu, po Sinjski…

Zar išta ljepše ima, već kad ti Bog i draga Gospa pruže priliku da ti najdraži predmet u školi predaje omiljeni profesor, pa još k tomu i razrednik.

Riječi nekako ne naviru, suze rose lice, pa samo vapim da duša dragog nam profesora, razrednika, prijatelja i nadasve velikog čovjeka nađe mir u rodnim mu Brnazama.

Da bismo mogli dalje Božju volju valja prihvatiti. Nama ostaje živjeti kako nas je podučavao i u molitvama ga spominjati…

Ne usudim se razmišljati o bolu njegovih najbližih, neka im Bog udijeli snagu za dalje, sa sjećanjima i zahvalnošću da je njihov suprug, otac, djed… bio dobar i plemenit čovjek, … a takvi ne umiru, dok je žića u bilo komu od nas, koji smo počašćeni neprolaznim susretima s njim…

Za neka nova svitanja nadolazećih generacija, neka Čudotvorna naša zagovornica, Gospa Sinjska, providi još ovakvih ljudi…

Počivao u miru Božjem!

Dragi Razredniče, zbogom, a za oproštaj, uz rascvalu ružu, darujem ti pjesmu:

A. B. Šimić: ‘Molitva na putu’

Bože
koj si me do ovog časa doveo nevidljiv
vodi me i dalje koncu mojih želja
Ne ostavi me
umorna i sama nasred puta
Obrazi su moji blijedi
i moje misli nemoćno ko moje ruke vise
Bože
daj da novo plavo jutro
iz umora digne moje misli
da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi
Budi
nad mojom glavom moja pratilica zvijezda.

 
U Karakašici, 8. lipnja 2015.
Marija Librenjak