Izaslanstvo Sinja u posjetu koloniziranim Hrvatima u Stanišiću

Piše i foto: Vito Perić

Izaslanstvo grada Sinja boravilo je dva dana u selu Stanišić kod Sombora u Vojvodini na manifestaciji Ikavicu Hrvat zbori …

Ma neću ovako suhoparno i ka agencijski izvještaj. Nek se šef Ferate i naljuti i izbaci me iz vagona, al ja ću onako našin ričima opisat kako nan je bilo u dvodnevnom druženju sa našin zemljacima u Vojvodini. Evo, najprije da vam malo pojasnim o čemu je rič.

Prije 70 godina odlukom vlasti bivše FNRJ/SFRJ obitelji iz zaleđa Dalmacije, Like, i drugih krajeva Hrvatske pa i BiH su kolonizirane na sjever Bačke u Vojvodini. Dodiljene su im kuće i poljoprivredna zemljišta i evo već sedam desetljeća žive na tim prostorima. Uz onaj redoviti život Hrvati su razvijali i društveno-kulturni te čuvali običaje i nacionalni identitet da se ne zaboravi. Sinj ima neraskidive veze sa Stanišićem jer je i naš svit iz Cetinske krajine tamo nastanjivan. Tako smo i mi zahvaljujući materi svih mriža (internetu) stupili u kontakt sa Ivanom Karanom iz HKD ‘Vladimir Nazor’ i dogovorili naš dolazak gori u njih te njihov dolazak doli u nas za Alku dogodine (2016. g. op. a.).

Nas pet, Stipan Samardžić u ime Grada Sinja, tri pivača rere iz KUD Glavice Silvijo Romac, Teo Poljak i Mate Radanović (je, je, on je iz Dicma, ali kontali smo ga pod Glavice ovon turon) i moja malenkost isprid Kulturno umjetničkog središta koje je, kako se to lipo reče, nositelj ovog projekta, sili u općinskog malog kombija i pošli u petak ujtro u bili svit. Kamensko-Tomislavgrad-Šuica-Kupres-Bugojno-Travnik- Zenica-Doboj- Bos. Šamac- Babina-greda-Vinkovci-Vukovar-Erdut-Bogojevo-Sonta-Apatin- Sombor-Stanišić i dok si reka keks jedno miljardu puta, za jedno desetak sati kroz snjig u Bosni, priko jedno dvi tri granice i priko dvi tri rike eto nas na licu mista.

Dočekani smo tako toplo i srdačno da su emocije naresle do plafona. Dio nas je smišten u Somboru u Villi Krunić, a dio nas je spava u Stanišiću. Ujtro smo malo obilazili lipi Sombor grad i smišno malo selo Stanišić. Doduše kako su nan kazali naši domaćini, u Stanišiću je nekad živilo skoro osan iljada duša a sad se taj broj prilično smanjio tako da ih je oko 3000. I selo je malo oronulo, ima i prazni kuća, zadruga u kojoj su većinon radili je propala, i neka poduzeća u Somboru su morala stavit ključ u bravu pa je počela obrnuta kolonizacija.

Al, eto ovi šta su ostali ne daju se i trude se držat skupa i čuvat tradiciju i običaje kraja iz kojeg su. U subotu navečer u dvorani mađarskog doma održana je priredba Ikavicu Hrvat zbori. Dvorana puna domaćih i gostiju. Skup je pozdravio generalni konzul RH u Subotici Velimir Pleše. U prvon redu sidili su predstavnici Hrvatskog nacionalnog vijeća u Vojvodini, predstavnici Zavoda za kulturu Hrvata u Vojvodini, predstavnici lokalne vlasti, glavna urednica tjednika Hrvatska riječ dr. sc. Jasminka Dulić i ostali uzvanici. Program je traja skoro uru i po i nastupili su folklori, orkestri, klape, recitatori, pisci i pisnici. Evo redon: Katarina Čeliković i Josipa Dević su govorile pisme na kajkavskoj i čakavskoj ikavici, Anastazija Balatinac iz Berega je isto recitirala, pa Anita Đipanov iz Monoštora, Nevena Mlinko iz Subotice, Bernadica Ivanković iz Subotice je pripovidala, a Ivan Ivković Ivandekić se najprije pofalijo kako je njegov rođak Frano Ivković dobijo 300. Alku pa je onda govorio o svojoj knjizi ‘Moja Luca‘. Uz recitatore i pripovidače je bijo i bogat folklorno glazbeni program. Nastupile su Kraljice Bodroga (pivačice) iz Monoštora, Bodroški bećari, pa prava muško-ženska dalmatinska klapa iz HKD ‘Jelačić’ iz Petrovaradina, gajdaši iz Srijema i Tavankuta, veliki Subotički tamburaški orkestar Stipana Jaramazovića i na kraju naši reraši. Nije šta su naši, al pobrali su veliki pljesak i najavljeni su ka rock-atrakcija. Voditelj Ivan Karan koji je bijo u našoj narodnoj nošnji koju smo mu donili odoli reka je da je ovo prvi put da se službeno u Srbiji čuje rera. Naši su odlično odrerali i svi su se poslije tili slikat sa njima.

Nakon programa smo se družili uz lipu večeru a svi su nas pitali kako je doli, raspitivali se za rodbinu i tako smo do kasno u noć ostali sa domaćinima. Mate, Silvijo i Teo su pivali i bećarce sa Bordoškin bećarima i bogami su se dobro nosili. Sutra ujtro (nedilja) u iston prostoru je održano zanimljivo predavanje o povijesti kolonizacije 1945. godine koje je pripremio dr. sc. Mario Bara koji nije moga stić u Stanišić pa je njegov tekst čita Ivan Karan. Poslije smo razgovarali na tu temu i doznali smo niz zanimljivih stvari. Naši domaćini su rekli da nastavljaju ova istraživanja, da sve bilježe i snimaju kako bi se održala ta kultura sjećanja. Domaćini su nas planirali vodit na pravi fiš paprikaš, ali mi smo uz izvinjenje odustali jer smo morali nazad istin puten, a prije toga smo imali u planu otić u Vukovar (šta smo i napravili) i položit vijenac na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata. I onda opet istin puten.

Na carini su nas pitali ‘Imate li išta prijavit?’, a mi smo in kazali ‘Nemamo, imamo se samo odjavit.’ Srićon ovaj put kroz Bosnu nije bilo snjiga. Stali smo malo protegnit noge i marendat kod Zenice (‘Kod Fehre’). Pojili begovu čorbu, i ćevape, a konobar pita šta ćemo za piće. ‘Brajo spiza ti je lipa, al nemoj se ljutit i fala ti lipa, imamo mi lipoga našeg domaćeg vina u autu.‘ odgovori mu naš Mate, a momak ga najprije blido pogleda pa onda pukne u smij. Na Kupresu oko jedan ujtro izašli smo malo protegnit noge kod jedne benzinske pumpe. Teo otiša unutra kupit sok i vraća se s nagradnin pitanjen. ‘Znate li kolika je fibra ovde?‘ Mi onako odoka kažemo, ‘A biće pet ispod nule‘ na šta će on pobjedonosno ‘Minus šešnest.’ ‘Biži ća u auto, veži se i pali motore, polićemo,’ vikne Stipan u ime Grada Sinja. I eto oko 3 ujtro vratišmo se u Kroejša. Umorni ali zadovoljni.

Ovin putem još jednom veliko fala domaćinima i svima koji su nas gori lipo primili, nadamo se da ćemo po isti način uzvratit dogodine i mi njima, veliko fala našen Gradu i obnašateljici dužnosti gradonačelnice Kristini Križanac koja nan je osigurala logistiku (prijevoz) i šta ću van reć. Kad dogodine dođu naši iz Vojvodine pridružite nan se i budimo pravi domaćini ka šta i jesmo.