Jure Marasović: Biserna ogrlica Sinja – ‘Europski’ Sinj

Foto: Arhiva Ferate

Objavljujemo drugi dio teksta ‘Biserna ogrlica Sinja, Jure Marasovića, pod nazivom ‘Europski’ Sinj. U ovom dijelu Marasović piše o europski i svjetski poznatoj i priznatoj baštini  Sinja.

‘Europski Sinj’

Sinj je u svojoj tisućljetnoj povijesti, od srednjovjekovne utvrde i turske kasabe, izrastao u grad krajem 19. stoljeća, a posebno u 20. stoljeću s hvalevrijednim zahvatima u urbanizmu, arhitekturi, kulturi i prosvjeti. To postignuće dodatno je unaprijedio opći gospodarski razvoj prometa, poljoprivrede, hidromelioracije, elektroenergetike, vodoopskrbe i industrije.

Čudnovatim ‘uništenjem’ i ‘pljačkom’ toga maloga privrednog ‘diva’ za vrijeme rata i poraća, stanje uresa grada je zastalo, što je posljedica koje rat ostavlja na ‘većinu država što prolaze kroz ratno zbivanje’. I pored toga, neki znakoviti objekti grada su uređeni: Trg dr. Franje Tuđmana (Trg Cetinske krajine), samostanski objekti,  pravosudna zgrada, Alkarski dvori i vila Vjera (zgrada Porezne uprave).

A Sinj danas? Kakav je to grad danas i kakav bi mogao biti?

Svakako je ovdje za navesti i istaknuti, da su se ugodnim brežuljcima i ravnima Sinja ‘dogodile’ tri europski i svjetski poznate i priznate baštine.

Nakon puno stoljeća i promjena naroda, vlasti i događaja, Sinj se 1715. čudotvorno obranio od Osmanlija te se tim povodom 15. kolovoza slavi ‘Gospin Žeženj’ i Marijanski blagdan Čudotvorne Gospe sinjske. Kako se na području Sinja nalazilo križanje starih carskih cesta (uzdužne) ‘via Principalis’ od Akvileje (kod Trsta) do Soluna i (poprečne) ‘via Salona Posavina’ od mora (Salone) preko Vagnja prema  Bosni, Slavoniji i Panoniji tako je u ‘pješačkim vremenima’ od Knina i Drniša s jedne strane, Imotskog i Makarske s druge strane,  Bosne i Hercegovine, te Solina i primorja dolazilo na desetke tisuća ‘naroda’ na alkarsko i ‘gospojinsko’ slavlje. Danas su ti cestovni pravci i vozila na njima puno brži, pa  u isto vrijeme slavlja tijekom kolovoza Sinj sada pohodi nekoliko stotina tisuća posjetitelja i vjernika. Sada to više nisu događaji dalmatinskih i bosansko-hercegovačkih prostora, slavlje se proširilo širom Hrvatske pa i Europe.

Foto: Ivan Alebić (Ferata)

U slavu toga događaja ustanovljena je, danas druga baština, ponosna viteška igra (Alka) koja se održava od 1717. ili 1718. god., uvijek u mjesecu kolovozu. Kroz povijest je bilo različitih prigodničarskih održavanja, ali još nema pronađenih zapisa o Alci do kraja 18. st. Prvi poznati zapis o Alci uopće, je spjev splitskog gradonačelnika Julija Bajamontija 1784. g., a prvi službeni pronađeni zapis o Alci je austrijskog grofa Thurna iz 1798. g. Za vrijeme francuske vlasti, Alka nekoliko godina nije održavana i još nema pronađenih zapisa o tom razdoblju. Od 1818. g. postoje vjerodostojni zapisi o održavanju Alke.

Foto: Udruga PKD Gaj Laberije

Za treću baštinu, našeg malog Gaja Laberija, dječaka s loptom, se do prije 50 godina ‘nije ni znalo’. Zaslugom ‘arheologa’ Bepa Britvića, 1969. godine otišao je u svijet priznanjem FIFA-e, krovne nogometne organizacije u svijetu. Priznanje je objavljeno u službenom biltenu FIFA-e, broj 71 iz 1969. godine. U Sinju, a potom i šire, ozbiljniji značaj mu je posvećen tek prije tridesetak godina. Povijesno-arheološki podaci tvrde, da je dječak Gaj Laberije na ‘stelli’, ugrađenom kamenu u pročelje zgrade u Vrličkoj ulici u Sinju s Garduna, ali tko zna. Možda je baka iz Andretiuma (Muć), a ujak sa Aequma (Čitluk kod Sinja), a možda su ga roditelji Salonitanci ‘začeli u blagom kasno-proljetnom povečerju, poslije veselog Sinjskog derneka, na mekanoj mirisnoj travi, ispod stasitih krošnji jablana i vrba’. Tko zna…

Foto: Internet

Oko te tri priznate baštine: Gospa Sinjska (marijansko svetište), viteška igra Alka i Gaj Laberije, vidim uporište za idejnu, urbanističku i kulturološku okosnicu razvoja grada Sinja.