Jure Marasović: Biserna ogrlica Sinja – Moj Sinj

Fotografije: Jure Marasović, Internet

Čitatelj Ferate Jure Marasović, umirovljeni građevinski tehničar, podrijetlom iz triljskog kraja, koji je najveći dio svoga radnoga vijeka proveo u sinjskoj građevinskoj tvrtki ‘Cetina’ poslao nam je tekst naslova ‘Biserna ogrlica Sinja’, kojeg ćemo objaviti u nekoliko dijelova. Sam naziv teksta govori o čemu Marasović piše – o Sinju, o  njegovim građevinama, kulturi, ljudima…

Moj Sinj

Prvi put sam Sinj vidio 1959. kada sam autobusom došao na ljetne školske praznike u predgrađe Sinja –  Brnaze. Kuća u kojoj sam bio bila je u neposrednoj blizini željezničke pruge tzv. rere, ili kako su je Sinjani zvali – ferate. Nezaboravan je pogled na vlak, a kroz njegov zvuk i dim ‘osjetiš’ snagu koja preuzme prostor i ‘doživljaj’ kada se pojavi.

Trajno sam se u Sinj doselio 1974. kada sam se zaposlio u vodoprivrednom poduzeću Cetina. Početak posla bio mi je iskolčavanje temelja za neke objekte srednjoškolskog središta. Bili su to ugodni poslovi uz svu odgovornost koju su nosili, posebno kada se u obzir uzme njegova namjena. Uspio sam sačuvati taj trenutak kada mi je, obavljajući taj posao, najednom bljesnula nestvarna i veličanstvena slika grada, kao i onog mog prvog dodira sa Sinjem tada stara petnaestak godina. U sliku se kasnije uplela tvrdnja starog Sinjanina da je Sinj kao i Pariz. Na iznenadnu tvrdnju tog Sinjanina odmah je uslijedilo pitanje najbližeg slušatelja: ‘A kako?’ Slijedio je brzi niz pitanja sugovornika i odgovora starog Sinjanina. ‘Ima li Pariz aerodrom?’ – ‘Ima!’ ‘Ima i Sinj!’ ‘Ima li Pariz željeznicu?’- ‘Ima!’ ‘Ima i Sinj!’ ‘Ima li Pariz elektranu?’- ‘Ima!’. ‘Ima i Sinj!’ I tako desetak pitanja i potvrdnih odgovora.

Činjenica je da je Sinj u to vrijeme imao rudnike boksita i ugljena, željeznicu, opekarnu, aerodrom, kožaru, proizvodnju ukrasne žbuke i kamena, tvornicu konca, rasadnike i poljoprivredna imanja s mogućnošću natapanja (oko 3000 ha), nalazište sadre i kvarca, konfekciju, pilanu trupaca. I činjenica je da se time u ono vrijeme nije moglo pohvaliti puno gradova čak i s osjetno većim brojem stanovnika. Jasno je da sve te vrste djelatnosti imaju stoljetnu i milenijsku povijest razvoja za svakodnevne ljudske potrebe, ali i povijest učenja u skladu s vremenom.

U toj hvalisavoj, ratobornoj, ali i iskrenoj tvrdnji starog Sinjanina odmah sam ugledao nedostižne i nikad viđene veličine Elizejskih poljana, Larc de Triumphea, Louvrea, Kan-Kana, Seine s mostovima potkrijepljenim saznanjima i maštom iz ranih ‘Plavih vjesnika’.

Da ne bi ostalo samo na tvrdnji starog Sinjanina, provjerio sam, navraćali su Francuzi do Sinja i to s poštovanjem. Pa tako imamo zapis iz memoara maršala Marmonta o odnosu prema Sinju i posebice svetištu. Takav odnos morao je biti utemeljen na širem doživljaju i razumijevanju stanovništva, ne samo na području Sinja, nego općenito u Zagori i Dalmaciji. Tako u knjizi o ilirskim uspomenama 1806-1811, ‘Memoari / maršal Marmont’, autora Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont, Ogist-Frederik-Luj Vjes de Marmon, a koju je na hrvatski jezik preveo Frano Baras 1984.  u nakladi Logosa iz Splita stoji: ‘… Mnogi od njih bili su sjajna duha i hrabrosti. Otac  (fra Jozo Glumčević ili Glumac), gvardijan samostana u Sinju napravio je u ono vrijeme pothvat dostojan divljenja i koji služi na čast njegovom značaju i vjeri. U Dalmaciji su česti zemljotresi i ta pojava znala je koji put uzrokovati velike nevolje. U trgovištu Sinju još se vide tragovi. Tamo je potres porušio utvrde, a nagomilane ruševine su ga ovjekovječile. U vrijeme o kojemu govorim, otac gvardijan propovijedaše u samostanskoj crkvi gdje je bilo okupljeno sve stanovništvo. Odjednom se osjeti udar. Svi poustaju i požure k izlazu. Propovjednik, ne uzbudivši se nimalo, gromoglasnim glasom poviče: ‘O bezbožnici, strepite, a u kući ste Božjoj!’ Na to svi posjedaju, a propovjednik nastavi propovijedati.’ Nadalje, piše Marmont da je sličan potez nedostajao slavi jednog Bossueta, pišući o Jacquesu Benigne Bossuetu (1627-1704), slavnom francuskom propovjedniku i književniku.

Marmont zbog stava prema usplahirenim vjernicima u crkvi Gospe sinjske za vrijeme potresa, fra Jozi Glumčeviću poklanja brevijar uvezan u kožu uz osobnu posvetu te povodom ovog događaja izražava žaljenje sto slavni francuski propovjednik i književnik Jacques Benigne Bossuet nije kao i fra Glumčević.

I ne samo to, Francuzi su, koje li slučajnosti, bili jedini okupator Hrvatske jer su uveli narodni jezik kao službeni, ukinuli kmetstvo i proveli cjelokupne reforme, preustroj društvenog i gospodarskog življenja. I Francuzi u toj svojoj dosljednosti zapovijedaju da odmorišta na cestama što se grade u Iliriji (područje otprilike današnje Hrvatske do Save) radi urednosti budu u rukama franjevaca.  Padom Napoleonova carstva i Ilirskih provincija, Austro-Ugarska ukida ‘Ilirski’ (tadašnji jezik koji se govorio na području današnje Hrvatske do Save i BiH) jezik te ponovno uvodi; njemački, talijanski i mađarski).

Da ne bi ispalo da su samo oni ‘svraćali’ do Sinja, pa da Sinj tako ispadne manji, svraćali smo i mi do Pariza, itekako. Jedna od ‘najpoznatijih’ i definitivno jedinstvena svjetska kočija s upregnutim jarcima, vlasništvo Petra Zeljka iz Obrovca Sinjskog, krenula je iz Sinja kroz Kaštela i Šibenik, preko Dinarida i Alpa po  Europi za Pariz, Berlin i još neke značajnije europske metropole. Gdje li je sad ta kočija, ‘četvrta svjetska’ baština Sinja?

No, da se vratim svom doživljaju Sinja. U zapećku su mi tinjali guslarski deseterci A.K. Miošića, ‘gospojinska’ slavlja i vatreni govori alkarskih vojvoda, Bogdana, Buljana i kasnije Vuletića, bitno naglašeniji od prijašnjih primjenom novine – zvučnika i razglasa. Sve mi je to pokrenuo već spomenuti prvi dodir sa Sinjem: asfalt, željezničke tračnice, vlak, zrakoplov i pristanišna zgrada s hangarom, travnata pista i odjednom – mali Pariz! Ja sam gledao Sinj, ‘čuo’, pa ugledao kroz prizmu složenu od ‘Pariza’, sinjskih ulica i moga djetinjstva.

To je bilo vrijeme velike i raznolike gradnje kroz ulaganja u gospodarske djelatnosti i razvoj društvenih aktivnosti Sinja i okolice. Dolaze sve opsežniji i zahtjevniji radovi i objekti. Mašta prepušta mjesto stvarnosti. Isto tako u moj ‘maštoviti’ prostor polako i sigurno ulaze slike arheologije, povijesti i hidrogeologije, arhitekture zgrada i gradski urbanizirani sadržaji kojima se hvalisao stari Sinjanin s višestrukom razlikom u omjeru prema Parizu. Stjecajem okolnosti živio sam i sudjelovao u gradnji nesvakidašnjih i kapitalnih objekata Sinja i okolice. U početku su to bili razni industrijski objekti manjeg značaja, a potom hipodrom Sinj, kapitalni sportski objekt, jedan od dva takva u Hrvatskoj (izgrađen za Mediteranske igre u Splitu 1979.). U isto vrijeme odvijali su se radovi na regulaciji bujica i potoka Sinja. Kako je Sinj imao velike teškoće s otpadnim vodama uslijedila je i gradnja odvodnje otpadnih i slivnih voda. Ta odvodnja je jedinstvena zato što je među prvima u državi predviđena da se gradi, koristi i održava kao i drugi vodovi (voda, struja, telefon, plin) što do tada nije bio slučaj.

U gradnji vodovoda ‘Ruda-Sinj-Split zaleđe’ također sam djelomično sudjelovao. Iza Domovinskog rata, prije, a nešto i tijekom rata vodio sam izgradnju odvodnih cjevovoda, kao i gradnju pročistača Sinj. U međuvremenu sam vodio i druge radove u komunalnoj infrastrukturi, u izgradnji vodovoda, provođenju struje i telefona te razna uređenja trgova i ulica asfaltom, betonom i kamenom.

Zanimljivo je bilo gradilište ‘biciklistička staza’, projektirano i izvedeno 2005. s južne strane Ulice Miljenka Buljana i Put Piketa dužine oko jednog kilometra, od autobusnog kolodvora do istočnog ruba hipodroma. Znakovita je zato što je prva u Dalmaciji, a još se ne koristi u skladu s planiranim. Ipak, dobro je što je izgrađena jer je potrebna. Izgradnjom tih tvorničkih, nisko-građevnih i sportskih objekata po svim dijelovima grada teklo je dugotrajnije i temeljitije promatranje pročelja zgrada i pokušaji viđenja europskog baroka, klasicizma i ‘bell epoque’ prožetog kroz sinjske građevine koje sam imao prilike gledati i proučavati iz dodatne perspektive kroz razne susrete. U razgovoru s ljudima, koliko sam priča slušao, i koliko sam ljudskih interakcija promatrao!

Upečatljivi su ti objekti i po namjeni i vlasništvu. Pa tako imamo sakralne, vojne, željezničke, tvorničke, potom društvene i privatne stambene i poslovne građevine. Možemo ih dijeliti i po načinu, tehnologiji i obliku gradnje.

Najvidljivija i najizražajnija podjela bi bila po izgledu vanjskih, odnosno svima vidljivih kamenih zidova. Imamo pročelja i cijele zgrade kao mala arhitektonska umjetnička djela izgrađena od mulike, multikolora i drugih vrsta kamena. Takvi objekti su željezničke zgrade, crkva Gospe Sinjske, upravna i zdravstvena stanica Dalmatinke, stambeno naselje i hotel Dalmacija, pravosudna zgrada, kao i više vila po raznim dijelovima grada. Pored tih vrsta imamo još ugrađen hvale vrijedni kamen, prikladan za različitu namjenu kao alkasin, dolit i rozalit.

Alkasin:

Multikolor:

Kroz ‘zidna platna’ krasnih i kićenih sinjskih zgrada ukazuje se i ističe bogato šarenilo ‘žvoca’ i veza u ziđu, dovratnicima, lukovima i pragovima, stupovima, ukrasnim skulpturama pročelja i svega što se gradilo od kamena.

Mulika:

Danas pogotovo zanimljivi, svih tih pet vrsta kamena imaju prirodna nalazišta u neposrednoj okolici Sinja i uspješno su se vadili te su uspješno i široko korišteni. Taj kamen vječni je i trajni znak Sinja.

Rozalit:

Dolit:

Nažalost, kamenolomi su ugašeni i kamen se više ne vadi, ne obrađuje i ne koristi ili rijetko koristi. Još je žalosnije da ne postoji učenje obrta pa da na primjer svakih dvije godine nekoliko učenika izuči postati kamenorezac. Ima, nažalost, i gore od toga. U proteklih 40-ak godina potpuno je ugašeno i obustavljeno izučavanje i ostalih graditeljskih, metalskih i drugih obrta. To stanje je odgovarajuće stanju današnjeg društva, a i države usmjerenog na ‘odmah i sad’ bez dugoročnog promišljanja. Ako je riječ o narušavanju ravnoteže u okolišu otvaranjem kamenoloma onda je to samo opravdanje za nerad i neinventivnost. Pored toliko objekata do sada izgrađenih na području grada, neka se pozajmišta uopće ne primjećuju. A pozajmišta materijala se mogu prirodno i svrsishodno urediti – takvih je primjera danas u izobilju. U prilog korištenju prirodnih materijala ide i činjenica da bi se zbog suvremenog načina gradnje u kojem se u današnje vrijeme koriste i drugi materijali i tehnologije, prirodnog kamena trošilo manje.

Za očekivati je da bi ga se koristilo za preuređenje potrošenih i narušenih dijelova objekata od kamena i za bitno manji broj izvedbe novogradnji što bi značajno smanjilo eksploataciju, ali gradnju kamenom ostavilo ‘živom i poznatom’ novim naraštajima. Ovo nije problem samo Sinja, slika priobalja se značajno promijenila, ali je li moralo baš tako biti? Vratimo se Sinju…

A što je s ljudima, ‘najmanjom česticom’ društva? Zapravo, to ste vi koji čitate ovaj tekst i oni s kojima razgovarate, oni koje slušate i oni koje promatrate. Možda da se svi zajedno pitamo, što je s onima koji dolaze iza nas, kojima prepuštamo ono što je nama prepušteno od onih prije nas… Smatram da je to na svakome od nas da sebi, u prvom redu, postavi pitanje što ćemo ostaviti onima iza nas?

Sad kad gledam sve skupa, razmišljam što je to grad? Jesu li grad objekti ili ljudi? Izgleda da je to jedna zanimljiva obratnost (inverzija). Ne čini li se i vama da se u gradu, objektima i ulicama vide ljudi koji su tu bili, a da se u ljudima koji tu jesu vidi grad koji će tu jednog dana biti? Nije da je to pitanje moje, i prije mene je u izazovnim vremenima rečeno ‘grad – to ste vi’…

Smatram vrijednim, bitnim i potrebnim promišljanje nas Sinjana o tome kako će grad izgledati i ‘disati’ u budućnosti. Stoga sam razgovarao s nekima od vas i pozvao na  ovu ‘priču’ kako biste i vi podijelili svoje doživljaje grada Sinja. Svjestan da nisam, ili nismo školovani za takav zadatak, zatražio sam razgovor s arhitektonskim fakultetima da se uključe kroz rad sa studentima te kako bismo imali kome ispričati svoje priče. Mi, nazovimo je, radna skupina, bili bismo ti koji bi pričali, a studenti slušali i pitali te u konačnici zaključivali i donosili svoja stručna rješenja pod paskom profesora s Fakulteta. Spoj mladosti i iskustva!  Uglavnom, po razgovorima s predstavnicima arhitektonskih fakulteta u Zagrebu i Osijeku, na moje zadovoljstvo, oba arhitektonska fakulteta podržali su ideju i izrazili spremnost da sudjeluju, da studenti završnih godina rade na izradi rješenja za urbanističko-arhitektonsko rješenje grada Sinja, a da im radna skupina bude na raspolaganju.