Jure Marasović: Europski odjeci ‘balkansko-ilirske’ frankofonije

Čitatelj Ferate Jure Marasović poslao nam je tekst naziva ‘Europski odjeci ‘balkansko-ilirske’ frankofonije’, kojeg je napisao potaknut održavanjem pjesničko-glazbene večer ‘Sinj slavi frankofoniju’. Riječ je o događaju koji se tradicionalno organizira u Sinju, u ožujku, povodom Međunarodnog mjeseca frankofonije. Ovaj umirovljeni građevinski tehničar, od početka prati ovaj događaj i zahvalan je organizatorima koji na ovaj način slave frankofoniju koja je, kako piše, simbol prožimanja jezika, kulture, znanosti, čovječnosti  i koja, unatoč kontradiktornostima svoje kolonijalne prošlosti, otvara prostor za dijalog, razvoj i suradnju među narodima.

Europski odjeci ‘balkansko-ilirske’ frankofonije

Sva živa bića na zemlji se iz mnogih znanih i neznanih razloga okupljaju i susreću. Najučestalije i na višestruko iskazan način susreta se nalazi ljudsko biće. Okupljanja i susreti su uvjetovani raznim stanjima u ljudskom življenju, a mnogo je za nabrojiti ih. Od pamtivijeka postoje; rodbinska, vjerska, ljubavna, pružanja raznih pomoći, ratna, umjetnička, veselice, takmičarska i ina okupljanja. Mnoga su višeslojna, a jedno od takvih su i dani frankofonije. Ovom prigodom se ističu dobrotvorne nakane i razlozi temelja i djelatnosti frankofonskog društva.

Francuska, jedna od većih kolonijalnih zemalja na svijetu je osvajala i svojatala prostore svih kontinenata i oceana na Zemlji osim Australije. Protokom desetaka i stotina godina ta osvajanja su se od silnih, vojnih i zločinačkih preustrojila u humanističko pomoćne i obostrano prihvatljivije veze i odnose.

Preteča osnivanja frankofonije, zajednice francuskih zemalja je vojnik, istraživač, upravitelj ‘Nove Francuske’ (Kanada) Samuel de Champlain početkom 17. stoljeća.

U afričkoj (kolonijalnoj) zemlji Niger, je 1880. g. na prijedlog geografa Onesimea Reclusa utemeljeno (na dobrotvornoj osnovi) društvo francuskih zemalja i kolonija ‘skovanog’ imena ‘frankofonija’. Zemlje raznih društvenih i gospodarskih ustroja su prihvatile i posvojile sastav i druženje pod imenom frankofonija. Danas je sjedište frankofonije u Parizu i tri ogranka; Libreville (Gabon), Lomeu (Togo) i Hanoi (Vijetnam). Trenutno, društvo zemalja frankofonije ima 49 članica, 4 pridružena člana i 10 promatrača.

Hrvatska je promatrač društva zemalja frankofonije.

Mi, hrvatski i drugi narodi na prostoru Balkana i ‘ilirskih’ zemalja je vojno i ratno, ali ne i zločinački bio podložan osvajanju prije 225 godina. To je bilo pod Napoleonom Bonaparteom na prostoru Europe od Atlantika do Urala vojno-ratnim oblikom i društveno-gospodarskim preustrojem iz feudalnog kmetskog društva u kapital-buržoasko. Cijeli taj poduhvat u osvajanju i preustroju Europe u suvremeno i moderno građansko društvo je pratila jedna od najvećih vojni u zadnjih 300 godina koja je završila samo djelomično uspješno.

Sve porobljivačke sile kroz cijelu ljudsku povijest imaju isti ili vrlo sličan cilj i smisao. U kasnom razdoblju (19. i 20. stoljeće) francusko osvajanje prostora ipak ima neke druge oblike i značajke.

Preustrojem feudalnog društva u kapitalističko te oslobađanjem i povećanim školovanjem stvara se veliki broj znanstvenika, umjetnika, političara vojnog kadra koji naglo pokreću opći napredak. U Francuskoj su to filozofi, književnici, umjetnici, političari, časnici… Vezano za naš narod na smjeni 18. i 19. st. kod nas je bitan i znakovit časnik Napoleonove vojske Maršal Marmont.

Svi zahvati u općim ljudskim djelatnostima francuskih korijena na svjetskoj razini svoj uspjeh djelomično crpe iz prostora frankofonije. Tako imamo značajni izum SI ili metrički sustav mjera uspostavljen padom monarhije 1795. godine.

Mnogi drugi poduhvati sa francuskog govornog područja svjetskog značaja su također djelomično u skladu sa frankofonijom. Neki značajniji su :
– Pierre de Coubertin pokretač modernih Olimpijskih igara
– Le Corbusier arhitekt
– Charles de Gaulle general, predsjednik utemeljitelj 5. republike, pobornik Europe, (raskid sa NATO-om),
– Robert Schumann francuski ministar VP, začetnik stvaranja EU-e
– Jacques-Yves Cousteau istraživač mora, zaštitar okoliša.

Ovome kratkom opisu možemo dodati cijelu plejadu: gospodarstvenika, umjetnika, filozofa, znanstvenika, političara… koji su svi raznovrsno ipak povezani sa društvom frankofonije.

Auguste Frederic Louis Viesse de Marmont

Ipak, za nas Hrvate sa prostora ‘ilirskih’ zemalja, osoba zbog koje je razložno proslaviti dane frankofonije, je Napoleonov maršal Auguste Marmont. Poznata i spisateljski vjerodostojna sjećanja maršala Marmonta obrađuju 40 najdramatičnijih godina francuske i evropske povijesti 18. i 19. stoljeća, dijelom u  dodiru sa hrvatskim narodom. Za nešto reći o tome, najdojmljivije je doslovno iznijeti dio sadržaja iz memoara koji govore o osobi i vojnom časniku maršalu Marmontu. To su razni događaji od trenutka osvajanja ‘ilirskih’ zemalja 1800. god. do odlaska iz naših krajeva 1811 i pada Napoleonovog carstva 1814. g.

Predgovor iz knjige Marmontovih sjećanja

Bilo je to razdoblje kada su olujni vjetrovi francuske revolucije zakovitlali stoljetno mrtvilo našeg tavorenja u sjeni mletačkog lava, austrijskog carskog orla i Portinog polumjeseca. Sraz je bio silovit i novo je teško prodiralo u okoštali mentalitet našeg čovjeka. Zato je i bilo toliko nesporazuma i žrtava. Zato će nam poneka od stranica ovih Memoara izgledati odviše okrutna i bolna. Međutim, istini valja pogledati otvoreno u oči, bez straha i srdžbe. Jer, prisjećajući se vlastite povijesti, bolje ćemo znati cijeniti rezultate naše sadašnjosti.

U prevedenim dijelovima Memoara (svezak III, knjige IX-XIV) prvenstveno se govori o zbivanjima na našoj jadranskoj obali (osobito u Dalmaciji i Dubrovniku), zatim u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji…..

Ljeti 1806. Marmont dolazi u naše krajeve kao vojni zapovjednik Dalmacije i Albanije. Od prvog trenutka sukobljava se s civilnim namjesnikom Mlečaninom Dandolom, kojemu je osim privrednog i prosvjetiteljskog unapređivanja Dalmacije bio glavni cilj što prije potalijančiti ovu nekadašnju mletačku pokrajinu.

Marmontov cilj bio je srediti vojnopolitičke probleme i poticati napredak autohtonog stanovništva. Bori se protiv ruskih invazionih trupa admirala Senjavina 1806.-1807. u Boki kotorskoj, Herceg-Novome, okolici Dubrovnika, Poljicima kod Splita i Makarskom primorju. U vojnom pohodu kroz Liku pobjeđuje 1809. austrijske trupe, te preko Senja, Rijeke, Ljubljane i Graza izbija u Austriju da bi se s Dalmatinskom armijom pridružio Napoleonu u bitkama kod Wagrama i Znojma.

Za zasluge na bojnom polju Napoleon ga imenuje maršalom Carstva. Bio je najmlađi od Napoleonovih maršala, imao je samo trideset i pet godina.

Zbog zasluga i odličnog poznavanja naših zapadnih krajeva Napoleon ga iste godine imenuje vrhovnim namjesnikom Ilirskih provincija, na kojoj će dužnosti ostati do veljače 1811. i uvelike pridonijeti političkom, administrativnom, privrednom i kulturnom razvitku ovih krajeva. Osobite su njegove zasluge na učvršćivanju prava Hrvata na turskoj granici u Vojnoj Krajini.

Trenutke kada nije bio zauzet vojnim operacijama Marmont iskorištava za velike graditeljske radove. Osim izgradnje fortifikacijskih objekata, ostvaruje izgradnju cesta kojih u ono vrijeme u Dalmaciji uopće nije bilo. Urbanistički dotjerava i sanira gradove Split i Trogir. Oduševljava se krajolikom, stanovništvom, ljepotom hrvatskog jezika te slavnim tradicijama dubrovačke kulture. U Dubrovniku otvara novi licej, gradi novo kazalište, okuplja intelektualce, potiče i financira izdavanje dvaju kapitalnih djela za razvoj hrvatskog jezika u prvom deceniju XIX stoljeća: Appendinijeve Gramatike i Stullijevog trećeg dijela Rječosložja…

Čim su utemeljene Ilirske provincije, Marmont je odlučio osim drugih važnih reformi, da se uz francuski uvede i ilirski jezik kao službeni, odnosno da se administracija na čitavom teritoriju vodi na ilirskom, a na francuskom samo u prepisci s Parizom. Dekretom od 4. srpnja 1810. odredio je da se osnuju tri vrste škola: ‘osnovna, gimnazija i liceji, te centralne škole univerzitetskog karaktera’. Novost je bila što se sva nastava u osnovnim školama provincija imala vršiti na materinjem jeziku, a tako djelomično i u gimnazijama. Po ukidanju Kraljskog Dalmatina (10. ožujka 1810) Marmont je pokrenuo u Ljubljani nove službene novine Télégraphe Officiel koji je trebao izlaziti na francuskom, njemačkom, talijanskom i ilirskom jeziku. Izgleda, na žalost, da se potpuno izdanje na ilirskom jeziku nikada nije pojavilo iako su se vršile predbilježbe.

Marmont će zauvijek napustiti naše krajeve u veljači 1811. Propašću Napoleonova Carstva 1814. propast će i Ilirske provincije, a Austro-Ugarska Monarhija potrudit će se da iz uprave ukloni narodni jezik i ponovno uvede njemački, talijanski i mađarski…

Za usporedbu prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku u Saboru je održao Ivan Kukuljević Sakcinski 1843. godine. Prva gimnazija u Dalmaciji na hrvatskom jeziku je ‘Franjevačka klasična gimnazija u Sinju’ otvorena 1853./54. Godine 1866. počela je raditi prva učiteljska škola na hrvatskom jeziku – muška preparandija u Arbanasima kod Zadra.

Naše ja u kolopletu s njihovim oni

Zanimljiva je prispodoba Hrvatskoga sa nekim drugim jezicima. Kao nešto trajno i vidjivo Hrvatski jezik ima duboke i višestruke povijesne tragove u kamenu, papiru i drvetu;  Baščanska ploča, Vinodolski zakonik, tiskara u Kosinju i Senju, Poljičko pismo i statut…

Pitanje izražavanja i čujnosti također je milenijska prošlost s neprimjetnim ostatcima ilirske baštine u jeziku. Veliki broj natruha u hrvatskom jeziku postoji iz vremena osvajanja od drugih naroda; ugarski, talijanski, njemački i turski. Ima dosta riječi iz slavenskih jezika koji su manje primjetni zbog približnog korijena.

Kao najnovije od prije manje od jednog stoljeća, a naročito zadnjih 40-ak godina hrvatski jezik trpi opću zarazu i pošast ‘američkog’ jezika.

Na zemlji postoji stotine narodnosnih skupina, narječja, izražavanja, govora jezika. Brojčani raspon korisnika određenog izražavanja je velik od nekoliko desetaka plemenskih jedinki, pa do više stotina milijuna pripadnika određenog govora. Broj svjetskih i jezičnih pisama je neusporedivo manji. Ipak možemo nabrojati razna južnoamerička pisma; inka, maja…; egipatsko, grčko, tajlandsko, arapsko, gruzijsko, latinicu, ćirilicu…

Hrvatska ima 3 pisma do sada službeno korištena; glagoljica, ćirilica i latinica. U raznim društveno-gospodarskim okolnostima kroz duga povijesna razdoblja stvarale su se i razvrgavale višejezične i narodnosno državne zajednice. Najnovija, velika i trenutna je EU sa germanskim, romanskim, slavenskim, ugrofinskim i nekim manje zastupljenim jezicima.

Obvezni i službeni jezik te skupine država je engleski, zemlje koja ‘politički nije sastavni duh europskog kopna’, a povijesno-političkim mudrijanjem prije 5 godina je istupila iz EU.

Prije Brexita jezik unije je trebao biti neki sa više EU duha (francuski, njemački, talijanski?), a poslije nedvojbeno. Žalosna je činjenica što su neke članice EU nametnule i posvojile pomodarstvo amerikaniziranog engleskog jezika. U ovom slučaju Hrvatska je postala podrepalo amerikaniziranog hibrida bezdušno omalovažavajući Marulićev, Držićev, Matošev, Zoranićev… ‘govedarski’ jezik. Imajući sve ovo prije navedeno u vidu i još više nespomenutog, među najvećim zaslugama za ostvarenje europskog jedinstva ima Francuska.*

Uz to izjava maršala Marmonta ‘o lepršavoj ljepoti ilirskog jezika’ i isticanje u odnosu na današnje đilkoško omalovažavanje i podčinjavanje engleskom ‘amerikaniziranom žvakaćem hibridu’ je neusporedivo.

Nadalje, izražavam osobnu zahvalnost maršalu Marmontu što je mom pokojnom šukunidu Stipanu i drugom šukundidu i svim ostalim mojim pradjedovima i prababama otvarao škole da uče kako je izjavio ‘lijep i bogat ilirski jezik’.

Eto zato i mnogo nespomenutog je lijepo i pohvalno da se održavaju dani frankofonije. Ugodno bi bilo da ponekad neka mala skupina otpleše opuštenu veselicu quadrillu.

Frankofonija, u svojim brojnim oblicima i idejama, ostaje simbol prožimanja jezika, kulture, znanosti, čovječnosti – i unatoč kontradiktornostima svoje kolonijalne prošlosti, otvara prostor za dijalog, razvoj i suradnju među narodima.

Također je pohvalno za prof. gospođu Veroniku Vareninu Deliju što svake godine sa suradnicima pripremi, održi i izvede ugodnu večer frankofonije.

*Ovdje se radi o iznalaženju rješenja drugog načina govornog i pismenog izražavanja EU osim ‘američkog’. Promišljanje i ulazak u to otvara golemi prostor svih odgovornih činitelja u razmatranju stavova za i protiv.