Jure Marasović: Kukuzovačka ruža vjetrova

Potaknut gorućim ekološkim problemom današnjice – gospodarenjem komunalnim otpadom te činjenicom da se na području Brnaza, u blizini naseljenih područja i uz samu državnu cestu nalazi odlagalište otpada Mojanka, Jure Marasović, građevinski tehničar iz Brnaza, na mail portala Ferata.hr poslao je dorađeni tekst kojeg je prije 12-ak godina objavio u Hrvatskoj elektroprivredi.

Zagađenje okoliša kukuzovačkim smetlištem

Prateći kroz život zagađenje okoliša, pažnju mi je privuklo “indijansko” ponašanje naših starijih pokoljenja u težnji nenarušavanja ili što manjeg narušavanja ravnoteže u prirodi. U to njihovo vrijeme niti su mogli, niti su znali slijediti razne europejske i američke oblike u zbrinjavanju smeća. Dva su bitna razloga što to nisu slijedili.

Ono što su znali i radili je stoljetno nasljeđe u ispravnosti razlaganja i zbrinjavanja smeća, u ono vrijeme odgovorno i uredno do savršenstva.
Proizvodnja dobara je bila ručna, božanska, pa se može kazati da ništa nije ni bilo otrovno smeće. Ustvari, sve je bilo namjenski usmjereno i iskoristivo.

Pronalaskom parnog stroja, elektroenergetike i daljinskog upravljanja ljudska vrsta je odjednom “ugledala” hrpe, gomile, brda, oceane novca. Obzirom da je naša mala GE-ica jedinstvena i čudna u svemiru, poznato nam je da je stalno izložena djelovanju vatre, vode i leda, vulkanima i potresima. Nepredvidljiva je mogućnost udara kamena većeg od 1 km iz dalekog svemira. Sve te nepodobštine su njezine i ništa to nije narušavanje ravnoteže u prirodi. To je priroda. Jedini i sigurni neprijatelj naše male GE-ice od svih živih bića je čovjek. Deseci nosača aviona, tisuće brodova, stotine tisuća aviona, stotine miliona raketa, granata i zrna, tisuće atomskih bombi, milijarde ispuha unutarnjeg izgaranja, deseci milijardi zemljano-uzdušnih titraja viševalnih daljinskih veza će je satrti u prah i pepeo. Za vlast i novac. U tom neorganiziranom kolopletu ipak je pitanje vremena tko će je prvi razoriti; sama sebe sa svojim nepodopštinama, kamen iz svemira ili čovjek. Zasad je čovjek u prednosti. Iako* je davi i guši polako pod vodom, na vodi, na zemlji i pod zemljom , u zraku, iz svemira, čovjek je najodgovornije i temeljito izvršio pripreme da ju uništi, ugasi u roku od 24 sata. Eto, u toj zbunjujuće uzbudljivoj i razgovjetno stvarnoj svjetskoj smrsi se nalazi naš kraj, sa svojim smetlištem na Kukuzovcu i neizmjernim brojem malih smetlišta uokolo. Kada ovu nedaću gledamo sveobuhvatno na svjetskoj razini tehnički-operativno to je rješivo.

Društveno-gospodarski nema rješenja, sigurno! Počevši od Amerike pa nadalje radi težnje “stići i prestići” slijedi nam neminovna vatra i uništenje. A i domaća misao tako kaže: “Krepat ma ne popustit(molat)”, to je globalno sveobuhvatno! Na razini našeg kraja (lokalnoj) može se mnogo poboljšati i napraviti. Korisnici smetlišta se trebaju ponašati svrsishodno i odgovorno. Otežavajuća okolnost je što su ove dvije smjernice u mnogo čemu isprepletene. Zanimljiva je stvar da Brnaze od svih naselja bivše Općine Sinj trpe najveće količine zagađenja.

KUKUZOVAČKA RUŽA VJETROVA

Zanimljivo bi bilo opisati način na koji je određen položaj “Kukuzovačke ruže”, ali bez poznavanja pojedinosti sigurno je jedno, da ga je 1967. godine odredila i donijela onodobna stihija. Nalazi se istočno uz državnu cestu D1 na 6,5 kilometara od Sinja ka Splitu. Približna kota smetlišta je 385 m.n.m. Ono što ga je stvorilo i bilo kroz svoju 40-godišnju povijest jest – stihija. Bahata stihija, za koju odgovornost snose svi u krugu od dvadesetak kilometara, osim nepismenih i najsiromašnijih. Sav otpad stvoren u tom okružju većinom je tamo dovezen. Nažalost, na tom području koji teži ka Kukuzovcu (Sinj, Trilj, Hrvace, Otok i Dicmo) ima još stotine malih, neurednih, sramotnih smetlišta. Smetlišta, koja su trajno i neuništivo običajno pravo naših ljudi, a katkad i njihovih. Uz najbolju volju, ovdje nisam mogao nikako utvrditi koji su to naši, a koji njihovi ljudi. To sigurno znaju bahataši. Prirodno gledajući ovo smetlište, kao ljudska nepogoda ima trostruki štetočinski učinak i to: zračni, podzemni i nadzemni.

Zračni učinak
Zračni učinak stvara okolnom življu nepogode i diže “buru”. Užasno je prilikom požara, a okolni svijet to mora nekad i danima trpjeti. Nastavak naopakosti je u tome što se nije sveobuhvatno i stručno razmotrilo eolsko djelovanje i utjecaj ruže vjetrova pa je, kao i u mnogočemu, cijeli problem vrednovan pristrano, Na cjelokupnu floru i faunu ima štetan utjecaj, a na institucijama je da to prate, snimaju, očituju i sprječavaju. Činjenica da je sjeverni vjetar (bura) koji puše iz II. i I. kvadranta, štetno djeluje na prostor od Bučana (Vojnići) do Radanovića-Mojanka (Dicmo). Udaljenost tih naselja je od 1,5 km, Radanovići-Mojanka, do 3 km, Bučani. Istočni vjetar puše iz I. kvadranta po smjeru brda Radašuša* i ima utjecaj na Radanoviće-Dicmo u smjeru kamenoloma Mojanka do sedla Krivodol na Visokoj u pravcu Sičana. Taj vjetar je vlažniji i s nižim tlakom, a time i nepovoljniji od bure. Jugo koje puše iz IV. kvadranta te preko prijevoja između Radašuše (414 m.n.m.) i Kukuzovca izrazito je niskog tlaka, vlažan i nepovoljan za Brnaze i to sve od Klarića i Ćukušića do križanja ceste Sinj-Trilj-Split. Zapadnjak (maestral-lebić) puše od Visoke-Mojanke prema Turjacima i njegovo djelovanje je najneugodnije, jer je izrazit za vrijeme vrućina i to u poslijepodnevnim satima i noću. Najveći utjecaj ima na prostor sjeveroistočno od brda Radašuša, a to je južni dio Brnaza i sjeverozapadni dio Turjaka. Uglavnom su zračna strujanja određivala nesnošljive utjecaje na okolni prostor i za požara i u vrijeme bez požara. Stanje bi dodatno pogoršavalo zračno vrtloženje uzrokovano drugim utjecajima. Uz djelovanja Kukuzovca na Brnaze, Turjake, pa i Košute, struje otrovni mirisi iz desnog obodnog kanala Sinjskog polja u koji se ulijeva otpadna voda Sinja. Nakon desetak kilometara tečenja, taj kanal zagađuje i rijeku Cetinu u Trilju. Poslije puštanja u pogon pročistača Sinj, stanje na kanalu je bolje. Zagađenje pojačano zračnim strujanjima vidljivo je i osjetno odmah, mjerljivo je, te ga je moguće nadzirati i sprječavati. Takvo trpljenje traje desetljećima i gdje mu je kraj? Ako je blizu njegov završetak, što je sa stotinama i tisućama ostalih manjih i većih smetlišta-”ruža”? Razumljivo je ponašati se popustljivo, prihvatljivo i tolerantno kad je dobra volja obostrana.

S obzirom na nebrigu odgovorne državne administracije, potpunu nezainteresiranost cjelokupnog društvenog bića i nemogućnost stručnjaka da temeljito analiziraju, organiziraju i usmjere djelatnost s prirodno prihvatljivim i zadovoljavajućim ishodom, ostaje samo izričita zabrana. Stihijska, kao što je i nametnuto. Možda bi najbolji način bio da svatko svakome sve zabrani. Nitko nije plaćen ni dužan sve ovo nabrojeno trpjeti kad se zna da rješenje postoji! To je skupo zbog tri prije spomenuta razloga, ali opet nije, kad znamo da tako mora biti. Ako ne to, ima rješenja bez rješenja, a to je “50 godina ste vi jahali nas, sad ćemo 50 godina mi….(bacati smeće uz vašu kuću)”. Ali kada je već riječ o jednoj od najtežih pošasti ovog svijeta, rješenja ima. Jedan od tih je ciganski učinak, a to je temeljito rastavljanje, slaganje i strogo provjereno usmjeravanje smeća iz kuća, vrtića, škola i ostalih ustanova. Izričito, samo to. Uvjeren sam kako je sve drugo prijevara. Ovaj način ima višestruku korist i učinak, a nijednu lošu stranu, posebno što čovjek radeći to, iz glave izbacuje smeće (a svoje smeće počinje više cijeniti).

Podzemni učinak
Utjecaj zagađenja na hidrogeologiju podzemlja nemoguće je nadzirati i spriječiti. Činjenica je da je smetlište postavljeno izravno na krš, bez ikakve podloge i zaštite. Sjeveroistočno od smetlišta 1 kilometar (kod Ćukušića), nalazi se nekoliko estavela (Tomaškovac). “Ne zna se odakle dolaze i sa čime su povezane”. A ono što je prokapalo u podzemlje krša nitko više ne može zaustaviti. Možda bismo nekom procjenom mogli približno zaokružiti koliko je tu bačeno olova, željeza, iznutrica, boja, poljoprivrednih otrova; ili dodatno izvršiti bušenja, sondiranja i razna snimanja te donijeti znanstveni zaključak o sadržaju i poduzimanju mjera za ublažavanje prokapljivanja otrova u podzemlje. Ponavljam, ono što je ušlo i krenulo u podzemlje, to se više vratiti ne može (tek će doći na naplatu). Tomu treba dodati sve ubrzanije i goleme učinke tehnologije i građevinske mehanizacije. Godinama krstare posade bušilica i svrdlaju podzemlje desecima metara za pronalaženje podzemnih tokova vode koja se crpi i iskorištava osobito u poljoprivredi. Nedaća je kada se buši i slučajno spoji odvodnja kanalizacije. Nema ni spoznaje ni uvida koliko bušotina ima gdje se na malim međusobnim udaljenostima upušta otrov i crpi voda iz podzemlja. U takvom bezakonju iluzorno je govoriti o pravilnom postupanju u istraživanju i iskorištavanju voda podzemlja. Ovo sliči na na biblijski vatreni sud, što je vrlo vjerojatno, kada se ubrzanje cjelokupne tehnologije geometrijski zbroji. Sve je tako, dolovi i planine, duše, glave, sve je geometrijski, sve gore. Nije ovdje riječ samo o Kukuzovcu-Mojanki.

Nadzemni učinak
Ovdje je riječ o cijelom dinarskom i jadransko-crnomorskome prostoru i slivu. Inače, cijelo slivlje republike Bosne i Hercegovine, osim rijeke Drine, teče prema republici Hrvatskoj u rijeku Savu i Jadransko more. Sva je zemlja takva. Potrebno je napraviti golemi zaokret, za koji pretpostavljam da neće uspjeti. Kada bi sve društvene (vladine i nevladine) udruge i pojedinci, od nepismenih do akademika, vidljivo i pregledno zbrojili i javnosti prikazali količinu, načine i oblike zagađenja, odmah bi se zaključilo da treba brzo i temeljito poduzeti i zabraniti. Zabrinjavajuće je i otežavajuće što danas odlagališta ne možemo brojiti po imenima i komadima. Pravilno bi bilo označavati po desecima i stotinama kilometara putova, vodotoka i obala, po broju kolski pristupačnih rudina, pustopoljina i vrtača i po četvornim kilometrima smeća raznošenog vjetrom po okolišu. Lažu oni koji kažu da smo među čistijim državama u Europi. To je točno za industrijsku proizvodnju jer je uništena, ali za sve ostalo, stanje otpada je jad i čemer. Kao i svaki put, sve bi palo u vodu (ionako pada), a ponovno bi se pokazala laž i prijevara.

Zaključak
Ipak bih predložio pokrenuti jedan pokus, sveobuhvatnu akciju u nekoj manjoj gradskoj ili seoskoj sredini, npr. Vrlici. Za početak na svim razinama objašnjavati, predlagati, obučavati i nastojati i nagovarati da se smeće počne zbrinjavati tako kako su ga rješavali naši stari, nazadni preci, temeljito i slojevito. Stvarnost je da je smeća bilo malo ili ga uopće nije bilo. Istodobno bi trebalo na cijelom prostoru sveobuhvatno prikazati svim sredstvima javnog obavještavanja kako ukloniti smeće do opuška. Nakon dva, pet, deset…mjeseci i vidljivih uspjeha, moralo bi se pristupiti žestoko skupom kažnjavanju svih i svega za nepravilno odlaganje otpada. Ima danas na primjer jedna pomodarska vrsta smeća koja bi se uz manje organizacijsko-prosvjetne napore dala riješiti. Na katkad nakazno izgrađena groblja donose se neshvatljive količine cvijeća i nakita i polažu bez razmišljanja što će biti sutra. A sutra biva tako da bura sve to razbaca unutar i izvan zidova groblja te ga taloži mjesecima i godinama. Onda se slavodobitnog rješenja dosjeti neki…, te zaposli radnika (kojega plaćaju porezni obveznici) koji će to…, a kako? Nikako! Zapaliti negdje ili odvesti tamo njima! Pravilno rješenje bila bi odgovarajuća hidrogeološka, vjetrovska, urbanistička i odabrana izgradnja groblja. U znak sjećanja i pijeteta samozatajno zasađivanje cvijeća i zelenila, te čišćenje i održavanje tog prostora, ili pak ugovorni oblik izgradnje i održavanja. Uvjeren sam da bi u tom slučaju jak i organiziran nastup osoba najneposrednije vezanih za ta mjesta i događaje kroz godinu-dvije preokrenuo stihijske običaje pomodarskih i pokondirenih tikvi i iznjedrio ugodne oblike prizora u okolišu. Zanimljiv je inače način zbrinjavanja smeća, pa recimo: odnekuda ga dovezu i bace na Vojniće, iz Trilja u Crveni klanac, iz Otišića na Maljkovo, iz kojekuda bacaju ga svakud, uz sočne psovke i tako u krug. Sve se to radi uz pomoć noći i neučinkovitih zaštitnih službi sa nezaobilaznim prisegama i krivokletvama u ustave, stjegove, grbove i znamenja. Isto je stanje u državnim i svjetskim razmjerima. “Oni” su nama za vrijeme ratnih i poratnih prijevara na prostoru od Save do mora dovezli nepoznate količine i vrste smeća, koja već dolazi s kamatom na naplatu. Za to nema ni odgode ni jamca. Zalog je zdravlje i življenje, koje se već obilato troši. I tako će bez prestanka, opet nova mladost ratovati za nove istine, slobode i prijevare. Na kraju, može se očekivati kako će možebitnom izgradnjom industrijske zone zamišljene prije 35 (1984.g) godina biti riješeno pitanje “kukuzovačke ruže”. Nadajmo se da ta nova ruža neće imati nikakve sličnosti s rosa caninom, koja je često u stravičnoj simbiozi s kominima i kletvama dinarskim. (Dabogda ti drače iz komina “nicale”.)

*= Ilirska gradina.
Bez obzira što je ovaj rad star 20-ak godina i objavljen prije 12 g. u Hrvatskoj vodoprivredi, danas je zbog velikog povećanja količine smeća još znakovitiji. Zloćudnost te pošasti je još veća, uzrokovana zaradom i hiperproizvodnjom nakaradnog potrošačkog življenja.