Jure Marasović: Vodoopskrba i odvodnja grada Sinja

Foto: Filip Ratković

Naš sugrađanin Jure Marasović poslao nam je još jedan svoj tekst, ovoga puta o vodoopskrbi i odvodnji na području grada Sinja. Riječ je o temi koja je autoru itekako poznata, obzirom da je kao građevinski tehničar, koji je najveći dio svoga radnoga vijeka proveo u sinjskoj građevinskoj tvrtki ‘Cetina’. Ovaj tekst objavljen je i u časopisu Glasnik Hrvatskog društva za zaštitu voda.

‘Smirivanjem prilika iza II. Svjetskog rata  i opće izgradnje poslije 1950. u poljoprivredi, drvnoj, tekstilnoj industriji, graditeljstvu, rudarstvu i energetici dolazi do razvoja grada Sinja i potrebe preuređenja svih komunalnih sadržaja.

Grad Split 1971. dobiva organizaciju Mediteranskih  igara 1979. godine, što ima izravnog utjecaja na Sinj zbog održavanja dijela igara u Sinju (konjički sport, rukomet).  Grade se hipodrom, sportska dvorana,  autobusni kolodvor,  hotel Alkar, regionalni vodovod Ruda-Sinj promjera 600 i 500 mm, 110 Kv rasklopište i drugi sadržaji.

Obzirom na nagli porast stanovništva grada na oko 8.000 stanovnika stalno, odnosno 13.000 stanovnika ukupno u „špici“ i prolazu, na prostoru površine oko  4 km2, nepostojanje stalnog vodotoka (recipijenta) koji može primiti kanalizaciju, to postaje gorući problem. Pristupa se idejnom projektiranju kanalizacije kao i izvođenju najkritičnijih dijelova,  pored ostalog i za potrebitu djelotvornost održavanja konjičkih igara i ostalih sadržaja MIS-a 1979. godine.

Preuređenjem cestovnog prolaza kroz Sinj 1977-1979. god. ugrađuju se komunalni vodovi u trup Splitske ulice (D-1). Gradi se gradski kanalizacijski sakupljač od AC cijevi, promjera  400, 500, 600, 700, 800, 900 i 1.700 mm, u dužini oko 2 km. Kako je vidljivo iz spomenutog,  zbog opsežnih objekata koje je bilo potrebno izvršiti do srpnja 1979. i nestašice novca, radovi su izvedeni do postignutog minimuma potrebnog za održavanje dijela igara. Završetkom igara, najvećih do tada održanih u Dalmaciji i Hrvatskoj, pristupa se nastavku projektiranja cjelokupne kanalizacije i uređaja za pročišćavanje otpadnih voda grada Sinja.

Pročistač otpadnih voda grada Sinja/Foto: Filip Ratković

KRATKA POVIJEST VODOVODA I ODVODNJE – Ako grad mjerimo kakvoćom i količinom vodoopskrbe i odvodnje, Sinj je do polovice 19. stoljeća bio selo. Za vodovod grada Sinja bi mogli kazati da je početak organizirane vodoopskrbe godina 1724. Iako se taj objek t (vodovod iz 1724.) „od drvenih korita“ ne može tehnički mjeriti s vodovodom Miletin – Petrovac 1878. ili s vodovodom Kosinac 1913., on je veoma značajan. Poslije rano- srednjovjekovnih smutljivih hrvatskih razmirica i podjela, bijednog napuljsko-mletačko-ugarskog višestoljetnog podaništva i 173 godine otomanske krajine, to razdoblje na ovim prostorima 1715. završava žestokim pobjedonosnim  ratom Sinjana.

Iza tog razarajućeg rata netko se tehnički, novčano i organizacijski odvažio izgraditi „vodovod“  1724. g. na rubu „janjičarske“ carevine. Dobrohotnošću  ulagatelja i vlasnika, vodovod 1745. g. postaje javni,  o čemu u knjizi „Sinj i njegovo slavlje“ piše fra Ivan Marković: „Godine 1724. dovedoše fratri u svoj obor (1) vodu od Šimčeve kuće potrošivši za tomruke (2) i majstore,  ne brojeći  hranu radnicima, 80 cekina. Kasnije ustupiše jedan dio vode varošanima,  koji u tu svrhu učiniše godine 1745. bunar,  što je i sada na pijaci (3).“

Osim toga vodovod se koristio i za vatrogasne svrhe. Taj vodovod dužine oko 1 km je značajan komunalni zahvat, obzirom da je napravljen u kulturnoj, civilizacijskoj i tehničkoj ljudskoj pustoši  9 godina iza rata 1715. godine. Poslije dovoda vode od Šimaca i dovodom još jednog vodovoda s Miletina na Petrovac, polovicom  19. stoljeća, Sinj postaje „polugrad“. Učestalija i povećana potrošnja vode dovodi do moguće zaraze.

Iako je proturječno (paradoksalno), sigurno je da se s određenim povećanjem potrošnje nezbrinute vode zagađenje povećava. Uvodno je napomenuto da Sinj nema takvoga upojnika koji bi razrjeđenjem kanalizacije zagađenje doveo na „zadovoljavajuću i dopuštenu razinu“. Uvidjevši to, vlasti krajem 19. stoljeća grade „kanalizaciju“ s davanjem prava građanima da čišćenjem uličnih zidanih odvoda, na jesen i na proljeće,  taj nanos koriste za gnojidbu svojih njiva i vrtova.  Rješenjem odvodnje otpadne vode, za Sinj se može kazati da je „postao grad“.

U grad se 1913.-1916. g. s rječice Kosinac dovodi višestruka količina dobre vode,  što povećava zagađenje odvoda. Dovodom struje (diesel agregati) u grad 1923. g. dodatno se crpe podzemni bunari  kod vojarne Kula,  što stanje vodoopsrkbe poboljšava, čime je zagađenje još veće. Nesustavnom i neznatnom izvedbom kanalizacije između prvog i drugog svjetskog rata  stanje u gradu se dalje pogoršava.

Preuređenjem vodovoda s Kosinca udaljenog 6  km 1953. i naglim razvojem grada, a nerješavanjem odvodnje,  nedaće se povećavaju  (žutica, sušica..).  Daljnjim razvojem vodoopskrbe, dovodom vode s Rude iz tunela HE Orlovac, dijela od količine 250 l/sek za Splitsko zaleđe, 1977. g.,  poremećaj je potpun.  Zbog neusklađenosti odnosa, nebrige i nemogućnosti,  sva ta silna „zaprašena voda“ se odbacuje i odvodi  u suhe vodotoke:  Gorućicu,  Budimirov potok,  Fratarku,  Pavjak,  Baraćev potok i djelomično u podzemne kaverne. Tim činom potoci postaju otvorene gradske kloake,  što je bilo nesnosno,  naročito ljeti.  Još ima takvih nepropisnih spojeva  i ne zna se kada će biti riješeni.

Ipak, izgradnjom predionice i tvornice konca Dalmatinke 1953. g.  u sjevernom dijelu grada  izgrađeno je malo naselje s  50-tak stanova za radnike. To naselje je i danas arhitektonsko-urbanistički primjer priprave življenja a prometnom pristupačnošću,  zelenilom,  svjetlom i orijentacijom.  Što je bitno – kanalizacija, kao i ostale instalacije,  je izrađena prvi put kao zaokruženi  i uređeni sustav. Cjevovodom je odvedena oko 400 m te je spojena u pročistač za tu namjenu,  u današnjem Gradskom parku.  Iz usmene predaje znam da je na izlazu u Ćosin potok  (Pavjak) voda bila bistra. Projektant i izvoditelj su pokojni Veljko Kuzmanić, dipl. ing. građ. i građevinsko poduzeće Konstruktor iz Splita. Tog dijela gradske povijesti  više nema,  jer je pročistač uništen,  ali bi bila zanimljiva saznanja tehničkih obilježja uređaja i kanalizacije.

U gradu je postojalo još nekoliko raznih zatvorenih kanalizacijskih sustava,  gdje se lako i brzo moglo ustanoviti  ispravnost uređaja. Izgradnjom gradskog uređaja i nove suvremene odvodnje svi ti stari objekti  su napušteni.  Primjer takvog dobrog uređaja za pročišćavanje kanalizacije je u prostoru vojarne Petar Berislavić (Kula),  a lošeg u bolnici (biodisk).  Stanje bolničkoga biodiska je već 30-ak godina,  radi neodržavanja,  opasno po okoliš. Uglavnom, stupanj kakvoće i ispravnosti svakog uređaja je,  pored zamisli i urednosti izvedbe , i posljedica održavanja.

Kada je riječ o Dalmatinci, isti slučaj zaokruženog kanalizacijskog sustava i zbrinjavanja fekalne vode je izgrađen u krugu tvornice.  Klasični oblik pročišćavanja (septik),  je davao prilično pročišćenu vodu. No, unutar tvornice postojala je druga krajnost.  Kemijski zagađene vode iz ‘bojaone’  nisu pročišćavane, pa se boja vode primjećivala nakon 12 km tečenja DOK-a (4) na ušću u Cetinu u Trilju. Inače,  biološko zagađenje na ušću u Cetinu je bilo u dopuštenim, tada ispitivanim vrijednostima zbog dugog tečenja kroz rogoz i šaš na dnu kanala.

Kada se  usporedi, možemo vidjeti i proturječnost u projektiranju i izvođenju kanalizacije u odnosu na vodove telefona,  struje vode i plina. Naime, svi vodovi su dio zasebnih sustava i ništa se ne može planirati i raditi mimo propisanih uvjeta sustava.  Izričito i sukladno samo propisanim uvjetima sustava,  a u protivnom slijede zakonom propisane kazne.  A odvodnja ne! Zanemarivanjem štetnog djelovanja neuređenih „kolektora“, nesustavnim priključivanjem pojedinačnih objekata na neuređene „kolektore“ je dovelo do nepravilnog vrednovanja sustava odvodnje.  Takvim odnosom prema odvodnji  sustav odvodnje prestaje biti sustav te generira dodatne probleme za buduće kvalitetno rješenje ukupnog sustava grada Sinja.  U Europi se govori isključivo o sustavu i u sustavu, vrlo jasno,  dok se kod nas još uvijek govori o slučajevima.

Ipak,  80-tih,  u razdoblju izvedbe kanalizacije Sinja,  uprava je strpljivo počela primjenjivati  znanost. Dobijanjem projekta i troškovnika za ponudu u izvedbi (ex Cetina Sinj),  investitoru smo predložili da se odvodnja grada Sinja rješava kao sustav.  I prihvatili su.  Ovo je prvi i jedini slučaj do sada na prostoru svih  8 današnjih gradova  (Omiš, Trilj, Sinj, Vrlika, Kupres, Glamoč, Livno, Tomislavgrad) na hidrografskom i orografskom slivu Cetine,  površine oko 3.900 km2. Na cijelom području sliva rijeke Cetine grad Sinj je najveći po broju stanovnika kao i po gospodarskim pokazateljima.  Ovdje bi bilo zanimljivo spoznati ista ili bolja iskustva u rješavanju  i zbrinjavanju otpadnih voda  te ih, u cilju zdravijeg i korisnijeg življenj,a primijeniti.

Izvoditeljski prijedlog je bio da izvedbom uličnog sakupljača odmah predvidimo i obradimo tehnički, hidraulički i troškovnički  spojimo svaki postojeći i nepostojeći izlaz na okno.  Već prema broju ulaza, izlaza i dubini, spojna okna su bila od AC cijevi Fi 250-600 mm na betonskom dnu.  Brzotok je bio od sitnozrnog polusuhog betona MB-30 s češkom glazurom i kvarcnim pijeskom do crnog sjaja.  Prodori cijevi su obrađeni cementnim mortom M-50 i čisti bez skramica, a ljevano željezni poklopci veličine 25 x 25 cm do 50×50 cm s opterećenjem prema prometnom rješenju ugrađen u istom mortu i nagibu ulice. Nekoliko takvih spojeva, već prema prilikama, se uvijek dovodilo u glavno ulično okno, obrađeno istim načinom. Kod svih okana strogo se vodilo računa o umješnosti nagiba i zakošenja brzotoka,  što prilagodljivijeg hidrodinamičnom ponašanju protoka tekućine, naročito za niskih vodostaja. Tehničko-operativni dio smo izrađivali mi izvoditelji,  a upravno-novčani  gradska uprava (mjesna zajednica).  Građani su to plaćali izravno samodoprinosom. Stari,  gornji dio grada je bilo lakše izvoditi jer su prirodni nagibi povoljni i svaki objekat je spojen.  Na tom dijelu su izgrađena  4 kišna preljeva, koji su pravilno izvedeni i dobro rade.  Ova kanalizacija je građena prema dobrim idejnim i izvedbenim projektima Građevinskog instituta iz Zagreba i poslije prema izvedbenim projektima tvrtke Projektant  iz Splita.

Fotogalerija: Građevinski radovi na izgradnji vodovodne i kanalizacijske mreže na području grada Sinja (Arhiva, Jure Marasović)

Velika je šteta što se taj zamah u Sinju  od 1978. do 1987. nije pretvorio u stabilan sustav kada je kanalizacijski  izgrađen skoro cijeli uži dio grada, s potpuno izvršenim pripremama za izvedbu pročistača grada Sinja. Krajem 90-tih sve je zastalo nametnutim ratom i pretvorbom društveno-državnih odnosa.  Završetkom rata  javnost spoznaje za pljačku državnih dobara, stvaranih desetljećima,  a nesagledivim posljedicama. Takva ljudska stihija je temeljito uništila stoljetnu opekarsku,  rudarsko – kamenorezačku,  poljoprivrednu,  tekstilnu i ostalu proizvodnju ovoga kraja.  I danas traje neodgovorno uništavanje nepokretne i pokretne imovine.

Oporavak poljoprivrede,  zanatstva i industrije, temelja gospodarstva,  će trajati desetljećima. Odvodnja i zaštita voda je neproizvodna djelatnost i zavisna je o gospodarstvu predmetnog sliva.

Kanalizacija grada Sinja, najvećega na slivu Cetine je bolje prošla, nije uništena kao ostalo gospodarstvo,  ali je i tu došlo do poremećaja.  Već krajem rata ponovno počinje organizirani pristup  i  projektiranje,  ali u početku opterećen „rodijačkim“  propisima i uvjetima.  Ipak,  u tom razdoblju su izvedeni kapitalni zahvati na sustavu odvodnje grada Sinja  i to:
1. Zaostala spojna dionica glavnog gradskog AC i AB sakupljača promjera 1700 mm, dužine 40m, kroz konjušnicu bivše konjičke vojarne Štalija,  u ranu jesen 1992. Godine,
2. Izgradnja gradskog AC skupljača promjera 600 mm ulicom Miljenka Buljana i ulicom Put Piketa,  od Junaka – kolodvora do križanja s ulicom Put šumarije (Hipodrom),  dužine 750 m 1996. Godine,
3. Izgradnja gradskog AC voda promjera 800 mm od preljeva (ušća promjera 1700 mm) u Gorućicu lijevom obalom,  do novog mostnog  prijelaza za pročistač kod kožare,  dužine 900 m 1999/2000. godine.
4. Gradnja glavnog AC voda novog naselja, Trg Gojka Šuška, promjera 350 mm, dužine 350 m, tijekom 2000. g.
5. Izvedba mehaničkog pročistača otpadnih voda grada Sinja veličine za 30.000 EV sa svim spojnim vodovima i komunalijama do grada, 2003. g.
6. Gradnja glavnog gradskog AC istočnog voda, skupljača promjera 800mm, 700mm, 900mm i 500mm, dužine 1500 m u ulici Domovinskog rata i Puta šumarije 2004/05. g.
7. U gornjem, sjevernom dijelu grada (veće nadmorske visine) izveden je još ulični skupljač, (zadnji u Sinju), od ACC promjera 700 mm i 300 mm, ukupne dužine 360 m tijekom 2006. g.
8. Prvi put, izgradnja razdjelnog sustava od ACC promjera 1300 mm i 300 mm u Ulici fra Filipa Grabovca (D-1),  dužine 700 m tijekom 2006/07 g.

Sve prije nabrojeno i projektirano, osim pod brojem 8., izgrađeno je kao mješoviti sustav odvodnje. Poslije 2006., izvodilo se još kanalizacije,  ali prvi put od PVC i UKC kao novi gradski razdjelni  sustav. Proizvodnja i uporaba azbest cementnih cijevi  (ACC) je zabranjena 2006. g. U poratnom vremenu se mijenja način izvedbe kanalizacije. Potpuno se napušta “polusustav“ te se grade samo glavni vodovi duž ulice. Samo u ulici Put piketa – Miljenka Buljana (AC kanalizacija promjera 600 mm) izvoditeljskim prijedlogom iz trupa (ceste) ulice, su izvučeni spojevi promjera 150 -250 mm da se ne bi nanovo oštećivao kolnik, ali ne do spoja objekta kao cjelina sustava. Isto je izvedeno u još nekim ulicama, ali ne kao jednostavno dobro tehničko rješenje, već na osobni zahtjev i pritisak privatnih moćnika. Ostalo se mora nanovo kopati da bi se spojili krajnji korisnici.

Činjenica je da dio naselja i zgrada u ravničarskom  istočnom i jugoistočnom prostoru grada s visinom manjom od 306 mnm ne može koristiti gradsku kanalizaciju. Cijelo naselje između Gorućice i Puta aerodroma, istočno od Baraćeva potoka mora crpiti kanalizaciju prema uređaju. Cjevovodi u nizinskom dijelu su izvedeni s padovima od 3 do 6 ‰. Dobrim hidrauličarima – zaštitarima voda i okoliša, projektantima i izvoditeljima su jasni činitelji koji određuju izgradnju i stavljanje u pogon tih objekata.

Nekad društveno sociološki činitelji nisu u mogućnosti sve to uvidjeti i dati određene naputke i pravilna usmjerenja. Projektanti i izvoditelji moraju imati ispravnu unutarnju i vanjsku reviziju i učinkovit nadzor. Tim je još više potrebno nanovo temeljito proučiti urbanističko – arhitektonski i gospodarski sadržaj grada. Vjerojatno bi se našla drukčija i bolja rješenja za dio odvodnih i ostalih nabrojenih i nenabrojanih objekata (kanalizacija Dalmatinke).

U svakom slučaju,  tehnička rješenja postoje koja su nekad prihvatljivija i bolja od trenutno izvedenog i neizvedenog stanja. Spoznajući prirodna  bogatstva  na  području grada i nove ljudski stvorene vrijednosti,  ni sada nije kasno sagledat i i izvršiti reviziju izgrađenog vodovoda,  odvodnje i zaštite voda.  Svakako,  to mora biti  živa i trajna djelatnost stručnjaka – hidrauličara, posebice prilikom bilo kakvih urbanističko – arhitektonskih dopuna. Ne vođenje računa o tim događanjima s višestrukim promjenama (koeficijenta otjecanja),  može dovesti do velikih šteta. Imajući u vidu sve ubrzanije oblike življenja približne gradskim,  u sva 4 prigradska naselja (Brnaze,  Radošić, Suhač i Glavice) hidrogeologiji, velikom  povećanju asfaltno – betonskih  površina,  ćudljivim klimatskim promjenama, odmah se treba pristupiti rješavanju (zbrinjavanju) otpadnih voda. Vlasti  zbog tromosti ne mogu pratiti koliko je višestruko zagađenje vode (sada oko 150l/stanovniku/dan) u odnosu na nekadašnje „bunarske“ količine do 10 l/st/d. Obzirom na poznate činjenice dobro je koristiti saznanja drugih bogatijih društava s istim ili sličnim obilježjima kao i mi  (Slovenija,  Italija, Francuska). Dobra saznanja i uspostavu sustava možemo koristiti i iz stoljetnog vlastitog iskustva.

Svu komunalnu kanalizaciju grada Sinja i većinu ostalih vodova do 2007. g. gradila je Cetina VP Sinj, a vodovode komunalno poduzeće (ex  Vještić Gora) Vodovod i čistoća.

Vodno-zaštitarski zanos u Hrvatskoj (Pročistač Benkovac) – Obzirom na sveobuhvatnost razmišljanja i priprema za rješenje nedaća odvodnje na velikom dijelu Jadranskog sliva  (Dalmacije) može se reći da je to vrijeme  (zamah turizma 70-ih) bilo početak,  uvod u sustavnost te djelatnosti u Dalmaciji. Naime, tadašnji Građevinski institut Arhitektonsko građevinsko geodetskog fakulteta  (AGG) u Zagrebu je počeo pripreme za projektiranje nekih uređaja za pročišćavanje otpadnih voda u Dalmaciji. Od svih predviđenih, 1983. izgrađen je uređaj Benkovac i stavljen u pogon.  Sva djelatnost oko uređaja – projekt,  tehnologija građenja,  elektrostrojarska i hidromehanička oprema, nadzor i ispitivanje bila je domaća. U to vrijeme i u takvim uvjetima nezamisliva je bila vidljiva usporedba ulazne mutne i izlazne potpuno bistre vode.  Početak rada uređaja bio je dobar, ali stručnost, odgovorna vjerodostojnost i znatiželja posade u rukovanju s uređajem je upitna.  Računajući na uspostavljanje i zamah sustava u propisnosti projektiranja i izvedbe kanalizacije i uređaja Obrovca, Biograda N/m, Drniša, Knina, Sinja, Vrgorca pohranili smo i čuvali nekoliko godina dio stolarske blanjane ramenatne oplate bioaeratora i sekundarne taložnice s uređaja Benkovac. Na prostoru južno od Save, do 1985. izgrađeni su i pušteni u pogon uređaji za pročišćavanje fekalne kanalizacije Benkovac, Imotski i Labin te industrijski uređaji Plaški i Buzet. U tim prilikama, od 1980. pa nadalje, na razmeđu mladenačkog poleta i nacionalnog ponosa, sa stručnom racionalnošću europejskog tržišta, naziru se obrisi sustavnosti  u toj djelatnosti. Ne znam kako je bilo na ostalim prostorima Republike Hrvatske, ali poznato mi je da je npr. u Karlovcu značajan pokret zaštite počeo 1970. g.

Zaključak: Godine 1975. donosi se odluka o sustavnoj izgradnji današnje kanalizacije. Narudžbom od strane društvene zajednice (MZ Sinj),  kako je već navedeno, temeljem svih potrebnih činitelja, Građevinski institut Arhitektonsko- građevinsko-geodetskog fakulteta iz Zagreba je izradio dobar i primjenjiv idejni projekt odvodnje i uređaja za pročišćavanje grada Sinja.

Temeljiti pristup i pravi uspjeh grada Sinja bio bi sagledavanje, revizija postojećih odvoda, izvedba budućih te izgradnja drugog neizvedenog, biološkog dijela uređaja za pročišćavanje otpadnih voda.

Kruna uspjeha bi bila temeljito i taksativno brojčano ustrojavanje kanalizacijskog sustava kao što je necjelovito počelo prije 30 godina.  Naime, potrebno je primijeniti  slične uvjete i odnose spajanja zagađene odbačene vode kao i preuzimanja čiste pitke vode ili pak kao i spajanje ostalih vodova. To znači pismeni zahtjev,  po građevinskoj dozvoli za stručno i ovlašteno zakonsko spajanje otpadne vode na kanalizacijski sustav i uređaj za pročišćavanje. Uz to, država mora imati dobre, čvrste i provodive normative za sve druge oblike spajanja ili rješavanja otpadnih voda!

Ubrzanim povećanjem pokretne mehanizacije (bušilica), trenutno se događa bezvlašće. Svrdlanjem zemlje za vodoopskrbu, ali i za samovoljno spajanje kanalizacije u podzemlje, dolazi do posljedica nesagledivih razmjera. Zna li itko u Republici Hrvatskoj i BiH katastar bušotina na nadzemnom i podzemnom slivu rijeke Cetine? Pored domaćih zagađivača i postrojbe OUN-a su godinama (1992.-1998.) na sliv Cetine i dinarski planinski splet dovozili tisuće sanduka (kontejnera) – čega,  gdje i zašto? Zbog jednosmjerne visinske razlike sva odvodnja iz Republike BiH teče u upojnike (recipijente) crnomorskog i jadranskog sliva na području Republike Hrvatske. Za ovu „naplatu“ se ne zna kakva će biti,  a ona već teče bez najave sa zdravstvenim kamatama. Početak ustroja sustava odvodnje bi  bio zbunjujući i težak, ali bi ustrajnost i vjerodostojna priključivost u konačnici bila prihvatljiva,  svrsishodna i zadovoljila sviju. Postojeće stanje ne valja, nešto se mora odmah, iako pravo rješenje nekad izgleda nedostižno.

Ovaj rad je ishod raznih projekata osobnih saznanja i iskustava u izgradnji glavnine kanalizacije Sinja mješovitog sustava od 1980-2007. g. U napisu je vidljivo da su predmetna vodoopskrbna i odvodno-kanalizacijska zbivanja uvjetovana društveno-gospodarskim namjerama i ciljevima zajednice. Ova djelatnost se događala u različitim društvenim i tehnološkim oblicima vremena i gradnje:

1. Vodovod od Šimaca do Trga izgrađen od “tomruka” je najmanji zahvat, ali obzirom na okolnosti u kojima se izvodio i najdojmljiviji. Izrađen je u feudalnom društvu pod vlašću Venecije.
2. Radovi u drugoj polovici 19.st. i do 1920. u vrijeme Austro-Ugarske su kameni odvodi i razni cjevovodi od lijevanog željeza i olova.
3. Od 1920. do 1940., za vrijeme Kraljevine SHS je tehnologija ista u odnosu na prethodnu iz Austro-Ugarske, ali zahvati su mali ili ništavni.
4. Možemo kazati da je ista stvar tehnološki do 1950., ali društveno različita.
5. Poslije 1950. polako se ugrađuju dosta loše salonitne,  a od 1970. do 2006. dobre AC cijevi. 2006. se mješoviti sustav mijenja razdjelnim kao i AC cijevi sa PVC i UKC cijevima. Ulaskom Hrvatske u EU cjelokupni dosadašnji radovi i sustav doživljaju temeljiti preokret.  Ove djelatnosti su mi nepoznate, a tehnolozi kažu da je to poboljšanje u odnosu na prošla vremena i tehnologije.  Još ako se vrijeme s time složi – bit će dobro.’