Kako turski politolog vidi Alku

Autor/ica
Objavljeno: 22 lipnja, 2013
alka_edek

Piše: Jakov Žižić

Kako jedan turski politolog vidi Sinjsku alku te njenu simboliku i značenje u hrvatskom nacionalnom identitetu…

Ozan Erozden, turski politolog i izvanredni profesor na Fakultetu za ekonomske i upravne znanosti Tehničkog sveučilišta Yildiz u Istanbulu objavio je u posljednjem broju uglednog britanskog znanstvenog časopisa Nations and Nationalism članak naslovljen „The practical limits of inventing traditions: the failed reinvetion of Sinjska alka“ (u slobodnom prijevodu: „Stvarna ograničenja izmišljanja tradicije: propali pokušaj redefiniranja Sinjske alke“)

Činjenica da se radi o jednom politološkom radu, a uz to još napisanom od strane turskog politologa, kao i da je tema vezana uz upotrebu Alke u političke i nacionalno-identitetske svrhe, bili su sve razlozi zbog koji sam se osjetio pozvan da se malo bolje upoznam s autorovim profesionalnim i znanstvenim opusom, pročitam rad i dam o njemu svoje stručno mišljenje.

Ozen Erozden je inače profesionalno bio povezan uz Hrvatsku, štoviše čak uz našu Splitsko-dalmatinsku županiju. Njegova službena biografija kazuje kako je bio angažiran u sklopu misije OESS-a u Hrvatskoj, prvo kao supervizor u terenskom uredu OESS-a u Iloku od 1998. do 1999., a potom i kao voditelj OESS-ova terenskog ureda u Splitu od 1999. do 2001. U svoj znanstvenoj bibliografiji ima nekoliko politoloških radova u kojima se bavi temama vezanima uz Hrvatsku. Pisao je tako o problemima u hrvatskoj suradnji s sudom u Haagu, izgradnji civilnog društva u Hrvatskoj, položaju Hrvatske u međunarodnoj zajednici tijekom 1990-tih, a u radu iz 2009. bavi se i Sinjskom alkom u kontekstu sličnom kao u članku iz časopisa Nations and Nationalism.

Znanstveno gledajući, Erozdenov članak u časopisu Nations and Nationalism Sinjsku alku sagledava u okviru koncepta „izmišljanje tradicije“. Sinjska alka u tom smislu predstavlja kulturno-povijesnu baštinu kojoj se u suvremenosti daje jedna nova simbolika i političko značenje. Na neki način, djelovanjem političkih elita prošlost se redefinira kako bi odgovarala političkim zahtjevima i imperativima sadašnjice. Po Erozdenu u Hrvatskoj je 1990-tih vlast na čelu s Franjom Tuđmanon redefinirala Sinjsku alku tako da ju je pretvorila u simbol „hrvatskog nacionalističkog diskursa iz 1990-tih“ (Erozden). Ovaj diskurs po Erozdenu obilježava razumijevanje Hrvatske kao dijela zapadne (europske) civilizacije na temelju njene kršćanske (katoličke) pripadnosti i povijesnih zasluga u obrani kršćanske Europe od neprijatelja s Istoka.

Erozden u članku nakon teorijskog uvoda u koncept „izmišljanja tradicije“, daje jedan podroban opis sadržaja Sinjske Alke. Piše o njenim pravilima, korijenima i kulturno-povijesnom kontekstu u kojem nastaje i to čini vrlo korektno i s osloncem na relevantnu literaturu. Pritom primjećuje kako su sve Alki srodne viteške igre bilo ugasile ili pretvorile u isključivo pučke festivale, dok je Alka međutim razvila puno veći simboliku i značenje. Također točno uočava multikuluturalni karakter Alke i ističe orijentalne (osmanske) kulturne utjecaje na sadržaj Alke (posebno mu je zanimljiv veliki broj turcizama u Alkinom vokabularu). Velikog Šimu Jurića i njegov znanstveni opus o Alci je odlično proučio jer pojedinim aspektima Alke poput edeka (rezervnog vojvodinog konja) pripisuje njihovu istinsku simboliku i značenje. Erozden takođe daje i jedan povijesni pregled održavanja Alke i njene povezanosti s različitim političkim vlastima.

Problemi za čitatelja koji dobro poznaje Alku, njenu povijest i simboliku dolaze kada Erozden počinje razvijati svoju teoriju o „nacionaliziranju“ Sinjske alke 1990-tih. Za početak piše kako „hrvatski nacionalizam nije koristio Alku kao svoj diskurzivni element sve do 1990-tih, i kako je Alka u komunističkoj Jugoslaviji bila doživljavana i prezentirana kao bliska službenoj ideologiji“. Ističe i kako su komunisti nakon 2. svjetskog rata isto na neki način redefinirali simboliku Alke i simbolički je povezali sa svojom borbom protiv stranih okupatora i njihovih suradnika u 2. svjetskom ratu.

Erozdenova središnja teza je kako se tek 1990-tih Alci daje ekskluzivno hrvatska odnosno nacionalistička hrvatska dimenzija, koja se zasniva na ideji hrvatske kulturne i civilizacijske superiornosti istočnim susjedima zbog hrvatske pripadnosti katolicizmu i hrvatske uloge „predziđa kršćanstva“. Redefiniranje Alkine simbolike i značenja po navedenom obrascu događa se kroz promjene njenog povijesnog tumačenja (u Statutu VAD-a i povijesnim publikacijama o Alki) te kroz javne izjave o Alci od strane nekih vodećih političkih i vojnih osoba Hrvatske iz 1990-tih. Alka se po Erozdenu redefinirala na način da je počela simbolizirati „nacionalnu (hrvatsku) pobjedu koja je promijenila smjer europske povijesti tako što je zaustavila Osmanlije u daljnjim osvajačkim pohodima u Europu“. Alka je tako dobila naglašeno nacionalnu i s njom povezanu religijsku (katoličku) dimenziju.

Erozden smatra kako je ovo „izmišljanje tradicije“, odnosno modeliranje Alkine simbolike i značenja po ukusu tadašnje politike i njenog diskursa bilo bez stvarnog uporišta. Alka se po njemu nije mogla redefinirati da bude nacionalno ekskluzivno kada je prožeta različitim kulturnim utjecajima. Također tadašnjoj hrvatskoj politici njeno pozivanje na katoličke korijene i hrvatsku ulogu u zaštiti kršćanske Europe čiji je Alka postala simbol, nije moglo donijeti ulazak u suvremeni europski politički i kulturni krug. Po Erozdenu tu se ne ulazi temeljem religijske pripadnosti i povijesne uloge „predziđa kršćanstva“ već usvajanjem europskih političkih vrijednosti i institucija.

Za znanstveno utemeljeno osporavanje Erozdenovih teza o naknadom konstruiranju hrvatskog obilježja Alke potrebno bi bilo mnogo posla s analiziranjem povijesti Alke i raznih političkih diskursa. Odlučio sam se zato na neznanstvenu, ali opet validnu i vjerodostojnu argumentaciju protiv Erozdenovih teza.

Sinjska alka svakako nije tijekom cijele svoje povijesti simbolizirala ono što danas simbolizira. Danas je ona simbol hrvatskog nacionalnog otpora i junaštva pokazanog u tom otporu, a to nije svakako mogla biti dok se hrvatska nacionalna svijest nije razvila među širokim masama. A ovo se posljednje nije moglo dogoditi prije 1920-tih kada se integriraju sve hrvatske pokrajine i njihovo stanovništvo kulturno, obrazovno, pravno i ekonomski homogenizira i kada se Hrvati politički mobiliziraju u borbi protiv nacionalnog i političkog podređivanja u Kraljevini Jugoslaviji. Već kada se čitaju novinski izvještaji s alkarskih svečanosti 1930-tih onda se o Alci u zagrebačkom Jutarnjem listu govori kao „kulturno-historijskom dokumentu iz prošlosti Hrvata“ i ona počinje Hrvatima simbolizirati nacionalni povijesni identitet. Ona je svakako još i prije 1990-tih imala nacionalnu simboliku. Naravno da se nije moglo izraziti u komunističkoj Jugoslaviji jer je tamo ispoljavanje hrvatskog nacionalnog identiteta bilo proskribirano, ograničeno i dozirano. Zato nije mogla biti „diskurzivni element hrvatskog nacionalizma“.

Erozden nažalost ne primjećuje identitetsku dualnost Alke. Zamjećuje npr. kako u tom navodnom „nacionaliziranju“ Alke 1990-tih nitko nije mijenjao njen vokabular koji je dobrim dijelom utemeljen na riječima turskog korijena. Naravno da nitko nije išao čistiti njen alkarski riječnik od turcizama jer te riječi reflektiraju alkinu i sinjsku povijest. Alka je legura različitih kulturnih utjecaja baš kao i povijest tog dijela Hrvatske. Alka je multikulturalna, ali i hrvatska. Ona nije nacionalno i kulturno ekskluzivna, ali samo jedan narod u njenim pješacima i konjanicima vidi svoje junačke pretke koji su se kroz povijest opirali brojnim osvajačima. Simbolički ona je samo hrvatska, kulturološki ona je dio i europsko-mediteranskog i orijentalno-osmanskog kulturnog kruga i sklopa.

Na kraju moram istaknuti kako mi je drago kada se o Alci piše. Drago mi je i da se jedan turski znanstvenik bavi simbolikom Alke. Međutim Alka je jedan višeslojan, ili kako bi mi kojima je ona dio identiteta rekli, višefacetan entitet, za čije je istraživanje i objašnjavanje potrebno stvari gledati iz različitih perspektiva i kutova i biti jako potkovan znanjem o specifičnom povijesnom razvoju hrvatske nacionalne svijesti i identiteta i same Sinjske alke. Naravno da ne aludiram da cijenjeni tuski kolega nije potkovan ili da stvari nije sagledao iz različitih kutova, ali kao što rekoh previše je slojeva ili faceta Alke i hrvatske povijesti i treba biti jako oprezan pri gledanju.

Tekst je preuzet s bloga Jakova Žižića

 

 

Print Friendly, PDF & Email
Facebook
Na vrh