Komentar: Kakva je budućnost Alkara?

Gotova je sezona za sinjskog sportskog ljubimca, što Alkar nesumnjivo jest. Što i kako dalje, s kakvim kadrom ući u prvenstvo, gdje naći nekog tko je voljan dati koju kunu, a nakon dvije godine mira, sada se postavlja i pitanje – A tko će to uglazbiti novi sinjski orkestar? Dosta pitanja, a trenutno ni jedno nema odgovor…

Pitanje trenera je nekako u prvom planu, ne umanjujući važnost niti drugih. Damira Milačića više nema, barem ne u sinjskoj košarci, a to je već situacija koju su čelnici Alkara definitivno morali planirati. Nadamo se samo da se nije do zadnje sekunde utopijski vjerovalo kako će njegovo srce nadvladati razum i kako će zagrebački stručnjak ponovno izabrati relativno niska primanja, smrzavanje, neizvjesnost, manjak termina za treniranje i slaganje momčadi po principu – ima li što jeftinije!; dok s druge strane stoji klub s odličnim budžetom, klub koji ima sve uvjete, koji je napokon spreman promijeniti svoju retoriku, jer i Bankari na Milačića gledaju kao na Mesiju i možda je i njima ovo posljednja slamka spasa pred dolazak vala zvanog Šibenka. Ili narasti ili se utopi u prosječnosti.

No, nije to bila samo njegova tegoba, pa čak niti trenutne uprave koja je samo nastavila onako kako se radilo i prije toga. Barem kada se taj segment uzme u obzir. Situacija je takva kakva jest, novac je ograničavajući faktor i on je osnova svega, ma koliko se mi iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec i napose iz godine u godinu trudili vaditi na emocije i empatiju kao takvu. A bit će novca i manje, kako se da iščitati iz proračunskih najava. Oko 200 tisuća kunja manje, da budemo konkretni. Lako je prije bilo iz državnih firmi, po političkom naputku, doći i uzeti koliko treba. Ovo “koliko treba” shvatite uvjetno, ali vjerujte – tako je otprilike bilo. Više-manje, svima. Ovisno o tome tko vedri, a tko oblači i tko je čija struja.

Damir Milačić je, naime, odradio baš ono što je trebao u ove tri godine. Vraški dobro je iskoristio ono što mu se nudilo u Sinju, a bile su to dvije stvari i ništa drugo. Naime, prva od njih je neviđena navijačka strast koja mu je pomogla da prosječnom Alkaru udahne nešto novog u samom shvaćanju košarkaške igre, tu dozu drskosti i profesionalnosti (ma koliko to naivno zvučalo u kontekstu sinjskog sporta) koja je nedostajala, a što su u konačnici Maligani znali honorirati i pretvoriti ga u pravo malo božanstvo. Sve ima smisla kada imate narod iza sebe, a narod su praktički svi navijači u dvorani, a svi u njoj su u datom momentu i Maligani.

Druga, možda i najvažnija, barem s profesionalnog stajališta, jest činjenica da je imao slobodu. Kako se rijetko gdje nađu vrhunski navijači, još se rjeđe nađe sloboda u radu i odlučivanju. A, kako on tvrdi, tu mu se klupska uprava nije miješala. Sad će netko zločest, ili pak iskren, kako hoćete, reći da puno toga i ne znaju pa nisu imali što za reći bivšem reprezentativcu i čovjeku koji je prošao više nego svi oni zajedno. Dakle kompetentnost i struka je imala “jaču kartu” i bolje je “peškala”. Ali, s druge strane, nije li i to dokaz da su barem imali “bezobraznosti” to prešutno priznati i pustiti čovjeka da radi. Na kraju krajeva oni su ga i doveli. Slučajno ili ne, uboli su kapitalca. To je valjda svima jasno.

Što je on to dobio u Sinju, a što je on Sinju dao, mišljenja sam da tu nema previše potrebe lamentirati s obzirom na to da svaki iole površniji pratitelj sportskih zbivanja zna da su tri vezana nastupa u Ligi za prvaka, zatim uvođenje u momčad i davanje prilike nekolicini mlađih igrača te naposljetku i sati utrošenog individualnog rada u mlade, nešto što se u nekom kontinuitetu baš i nije viđalo na ovim (sinjskim) prostorima. Dakle, rezultat u kontinuitetu, prilika mladima i individualan rad s istima. Od “plesali su jedno ljeto” pa sve do “plesali su i pjevali tri ljeta”. Statističke pokazatelje pripremio je naš kolega prije nekoliko dana, a iz njih je puno toga jasno. Ne i sve, ali dosta toga sigurno. Namjerno ih nećemo ponavljati.

No, kako smo u samom uvodu i napisali, Milačić je stvar prošlosti. Postojao je Alkar i prije njega, a postojat će i poslije. Samo, pitanje je sada kako i na koji način u rezultatskom smislu, odnosno jednom kontinuitetu koji nije zanemariv. Nemojte sumnjati da će prvom eventualnom Ligom za ostanak pasti “žunta” mnogima. Lako se bilo naviknuti na bolje, često biti tituliran “najboljom pričom”, ali vratiti se u sfere prosječnosti nakon niza godina iznadprosječnosti, teret su pod kojim su pokleknuli mnogi. Ne tvrdimo da će tako i biti, ali realno, priznajte, nismo ni daleko.

Naredna sezona tako donosi uistinu težak zadatak pred klupske čelnike. Naći nasljednika koji će imati petlju nastaviti gdje mu je prethodnik stao, svjestan da će ga teško nadmašiti i da će još teže ponoviti njegov uspjeh. Možda i hoće, kamo sreće da bude tako pa da se nakon još tri sezone pitamo – Milačić – tko? Dakako, nećemo baš tako, ali vjerujem da ste shvatili u kojem je kontekstu pisano. Mnogo je tu faktora koji im ne idu u prilog, ali u svakom slučaju priliku zaslužuju i ostaje vidjeti kako će sada odigrati.

Realno, igrački kadar je svake godine stariji, domaća okosnica topi se poput polarne kape, podložnost ozljedama sve je veća i s te strane bit će pravi izazov ostati konkurentan. Mlade snage još uvijek nisu dorasle zadatku u smislu mogućnosti odlučivanja utakmica, ali od njih bi to bilo i bezobrazno tražiti, jer njima treba dati mir i jednostavno ih ostaviti da odrastu. I igrački i ljudski. Oni su budućnost, ma kakvi bili. Oni ne smiju biti žrtva ničije klupske politike, niti im se olako smije gurati palica odgovornosti. Za godinu ili dvije svakako, ali sada ne nipošto.

Koliko para, toliko muzike. Ne mora nužno biti tako, kako smo vidjeli u slučaju sada već prežaljenog bivšeg trenera, ali on je bio tek iznimka koja će potvrditi pravilo. Sad se opet postavlja pitanje. Riskirati i opet gađati dovoljno motiviranog i neopterećenog mladog trenerskog lava ili pak igrati na kartu iskustva.

Kocka je bačena, a Uprava je na potezu. Sretno!