Mihaela Jurković: Sjećanje na žrtve podkamešničkih sela

I ove godine Ruđanka Mihaela Jurković poslala nam je tekst koji je posvetila nevinim žrtvama pokolja u podkamešničkim selima koji se dogodio krajem ožujka 1944. Tekst prenosimo u cijelosti.

‘Tata, ne znam što ću ove godine pisati za godišnjicu pokolja. Osjećam da bi ih izdala ako ne napišem nešto s emocijama, nešto samo o njima, ne spominjući one koji su ih ubili, jer zločinci su nam zapravo najmanje bitni, bar nama čije su obitelji stradale.’

‘Pa eto, već si meni rekla nešto što bi mogla napisati. Pogledaj ti didovu sliku, doći će ti to nešto što tražiš.’

Gledajući didovu sliku, obuzeo me snažan osjećaj, toliko snažan da su suze same krenule: vidjela sam selo kakvog ne pamtim, nepoznata lica, čula sam vriskove i plač. Osjetila sam se bespomoćno. Kako je tek njima bilo. Srce ubrzano udara, nekakav strah me obuzeo, kao da proživljavam taj dan. Hladno mi je, bojim se, suza kao da mrzne na licu. Čvrsto sam stisnula šake, ali strah ne prolazi. Zagrlila sam didovu sliku, kao da sam htjela da did čuje otkucaje mog srca.

Odjednom su mi u mislima majčina uspavanka, sjećanje na rano djetinjstvo s didom, a pogled zamagljen i zamišljen.

75 godina je prošlo od tog dana. Davno je to bilo, svjedoka skoro pa i nema, no zato smo tu mi, potomci preživjelih da priču naših predaka pronosimo po svijetu.

Energiju koju trošite svađajući se oko zločinaca, usmjerite u molitve Svevišnjem da se nikad i nikome ne ponove tragični događaji.

Ponovno, 299 ljudi, 299 molitvi, 299 suza…

Mihaela Jurković