Nikiša Poljak: ‘Ko to može razumit’

Povodom održavanja 300. Alke donosimo priču našeg sugrađanina Nikiše Poljaka (04.08.1966. – 17.02.2015.) , koja je 2013. godine objavljena u Sinjskim novinama.

‘KO TO MOŽE RAZUMIT’

  Dinko se uputio na more. Nakon višesatnog putovanja i kratkotrajnog sna sa znojnim licem zalijepljenim za staklo, probudi se kad je zastoj već potrajao, kad mu drndanje stakla više nije držalo ritam spavanja. Presjedanja i dug put povećali su u njemu želju da iziđe iz autobusa. Ugledavši konje i alkare okružene radoznalim posjetiteljima, pocrnjelim ljepoticama, živahnim domaćinima i mnogobrojnom djecom, zamolio je vozača da ga pusti vani iako je njegovo odredište bilo kilometrima dalje. Izlazeći odmah ga zapuhne val razigranosti, buke, graje, žamora, a iz zvučnika glas najavljivača i melodija trube.

  Od Velikog mosta išla je rijeka ljudi kojima je policija davala prednost i stvarala sve veću kolonu vozila.
Prebacivši ruksak preko ramena ubaci se u maticu koja ga odvede točno do „Biljega“. Ispred njega su bili visoki muškarci, dugih vratova, jakih i dlakavih šaka koje su miješale zrak, glasne povike i beštime. Dizao se na prste, izvlačio vrat iz ramena, uspravljao glavu da mu oči uhvate bar vrh koplja ili perjanicu na kapi kopljanika. Iz drugog reda mogao je vidjeti trkalište samo kad bi alkar započeo galop, a nagurani gledatelji bi se u sekundi razmakli da izbjegnu pržinu koju podigne potkovano kopito rijući tlo pod sobom i onda bi se nekim čudnim redom vratili svaki na svoje mjesto.

– Eto ga na! Sad samo Ante može stignit Josipa! – govorio je stariji čovjek, prosijed, jakih pleća i velikog trbuha.
– E, a ne može ga pristić! – odgovarao bi drugi, preko par glava kao da je opaska upućena baš njemu.
Treći bi se ubacio:
– Ništa nije još gotovo! Sićan se ja još ka dite kad je Bećo odnio Alku nakon pet pripetavanja – kaže starac koji je izgledao stariji od Alke; zguren, pun bora, mutna pogleda, prateći trku najviše oslanjajući se na zvukove.
– A kad je Duša osvojio sa pet punata! Koje je to čudo bilo! – javi se neko iz mnoštva.

  Puno toga Dinko nije razumio i shvatio pa je u jednom od onih valova odmicanja gledatelja od staze utrčao u prazninu i dočepao se plave željezne ograde, našavši se između starijeg čovjeka i žene mu. Opet svi razgovaraju gledajući alkare i konje im, dobacuju jedni drugima kao da se godinama poznaju, a drže se kao da se prvi put vide.

– Koliki stoji? – priupita Dinko ženu do sebe.
Odgovori mu njen muž gledajući zalet jednog alkara:
– Kako misliš koliko stoji? Nije ovo utakmica!
– Pa, mislim tko vodi, tko će pobijediti? – viče Dinko da mu zvuk stigne u visine sugovornika.
Iza sebe čuje neki novi glas:
– Pobijedit će Josip! A i je najbolji!
– Ma kakvi! Ante će ga dobit u pripetavanju! – nadoveže se neki novi komentator.
– Ako pogodi u sridu Ante ti jedini može stić Josipa. Onda će ić’ u pripetavanje – napokon mu odgovori onaj kome je pitanje uputio.
– Pripetavanje? Što je to?
– A, odakle si ti, mali? Bogati, ne znaš šta je pripetavanje!
– Ja sam iz Bošnjaka! – jedva se čuje jer jedan pogodak u sridu napravi galamu i buku iz koje samo razazna:
– Eee, malo si okasnio!
– Di si bija u prvoj trci?
– A-ha, Bošnjak si? – nastavi se razgovor – Pa šta se tebi čini od Alke? – odmjeravaju ga i muž i žena.
– Lijepo je. Posebno ovaj Turčin što ga zovu Alaj-čauš.
– Nije to Turčin! To ti je alkar, Hrvat! – čudeći se odgovori žena.
– Je li ovo turska nošnja?
– Mali, ne pričaj gluposti! Ovo ti je hrvatska alka, nošnja, pisma – sve! Vidiš li kako su lipo obučeni? – kaže mu suprug sugovornice.
– Aha, meni su i momci isto lipo obučeni. Ma svi su lipi! – žena će.
– Neš ti! Imaju gaće na promaju! – smije joj se muž.
– A di su momci? – uputi Dinko pitanje, pa tko ga dohvati.
– Momci čekaju svog alkara kod alke i drže mu koplje – opet mu odgovori žena do njega.
– Znači alkari su oženjeni, a momci nisu!
– Ma šta sad pensaš? Kakve veze imaju alkari, momci i ženidba?! – ljut je čovjek do njega.
– Ajde mali do alke pa će ti bit sve jasnije! – dopre jedan glas iz pozadine kojeg svi podrže:
– Aaa!
– Eeee!
– Ajde, gori ti je lipše!
– Pa, je li ovo alka?
– Ma je! Sve je ovo alka! – ovaj do njega radi rukom polukrug ispred sebe – Ali gori na konopu je prava alka, ona alka u šta se gađa, đava ga odnija!
– Dobro! Idem vidjeti kakva je to alka gore.
– Ajde više! Sad nisam vidio u šta je pogodio Ivan!
– Bolje da nisi!. Pogodio ti je uništa! – dobaci netko.
– Što to znači pogodio u ništa? – u odlasku upita Dinko.
– To ti je kad alkar pogodi ništa, a nije promašio – kaže mu jedan.

  Razmišljajući produži Dinko dvadesetak metara dalje do prvih tribina. Prene ga prodorni muški glas s razglasa koji viče da je prethodni alkar pogodio uništa. Sad je gužva još veća nego prije i nema onih valova ljudi s kojima bi se ubacio u prvi red. Uguravajući se domogne se nekako ograde. Nastavi slušati oko sebe.

– Ante bolje vodi konja i dobit će Alku!
– Nema šamse, Josip će sigurno odnit Alku! Već je ima u rukama!
– Dinko se opet uključi u razgovor pitanjem:
– Gdje se nosi Alka, gdje će je odnijeti?
– Ha, ha, ha! Ova ti je dobra. Ma šta će mu, ionako ima već jednu kod kuće! Ha, ha!
– Najednom se čuje jaka vika s mjesta gdje je maloprije gledao Alku.
– Uvatite malog, uvatite malog! Ukra mi je pare.
– I meni! I meni! – maše rukom iznad glave žena.

  Svi gledaju u njih dok urliču trkalištem. Policija ih izdvoji sa strane.

– Recite gospodine što je bilo?
– Onaj mali! Ukra mi je pare! – viče pokradeni.
– Koji mali, kako izgleda, možete li ga opisati? – smireno će policajac.
Supruga odmah odgovori:
– Mali, crni, dvadesetak godina, žuta majica, rebatinke! Reka je da je Bošnjak.
– Je, je, reka je da je Bošnjak! Spominja je Turke! Sigurno je neki musliman kad ništa ne zna o Alki!
– Gdje je otišao?
– Ma rekli smo mu da ode gore do alke, da je bolje vidi, jebo mater svoju!
– Molim vas, gospodine budite pristojni!

  Dinko je primijetio tu scenu i produžio naprijed, ispod palka koje su uvijek dobro čuvane. Odmah ga zaskoči policajac.

– Ej, gdje ćeš ti?!
– Moram doći do alke.
– E, ne možeš! Tko si ti? Je si li ti na Alci nešto?
– Ja sam Spahija.
– Kaj?! Kaj si rekel?
– Rekao sam Spahija.
. Pričekaj malo – govori u primopredajnik – Šefe, ovdje Štef. Imam jednog spahiju. Jel’ ima na Alkama spahija?
Šušteći iz uređaja dolaze zvukovi:
– Ja sem ti…krc…pusti… Alajbega! – prekine se veza.
– Uh, jebemti, crko aparat! Šef mi je rekel za nekog Alajbega ali tebe nije spominjal.
– To ti je isto. Alajbeg, Alaj-čauš, spahija. Evo, brzo će Ante, moram ići.
– Ajde, bum te otpratil do lože. Znaš koje su face tam.

  Uz pratnju policije prođe svečanu ložu punu velikodostojnika svih vrsta. Nekako pretrči trkalište dok su svi iščekivali Antinu trku, dočepa se asfalta i brzim hodom ode uzbrdo, prema centru grada. Uleti u prvu gostionicu i sjedne za jedini slobodni stol.

– Ja bih nešto pojeo – kaže on gostioničaru prije nego je ovaj išta rekao.
– ‘Očeš li tripice?
– Uh! To mi je puno! Može dvije?
– Šta dvije?! U Viteza jedna porcija vridi ko tri normalne. Ajd, donit ću ti jedne teleće, a ako ti bude malo druge češ dobit mukte. Vridi?
– To nisam nikad jeo. Teleće tri pizze?
– Ajd, može i piće, neka bude čaša domaćeg vina?
– Može, sve može.

  Stakla su se tresla od pucanja mačkula, a u gostioni se odmah začu kako će sada biti pripetavanje. Brojio je zgužvane novčanice: kune, euri, konvertibilne marke, njemačke marke, a među njima slika Gospe Sinjske.

– Evo piće! Tripice stižu odma, prije pripetavanja! – gleda konobar kroz staklo.
– Što je to pripetavanje?
– Pripetavanje?! To ti je ono kad dva alkara imaju isti broj punata. Onda gađaju dok jedan ne pogodi više.
– Pa koliko ih ima isto bodova?
– Samo dva. Ante i Josip.
– Ja sam vidio najmanje tri što imaju šest bodova.
– E, moj dikane, oni se ne pripetavaju. Samo oni šta imaju najviše punata. He, he, he …koliko bi onda pripetavanja bilo na svakoj Alki?

  Stigne jelo. Dinko ga pokusa i požuri se probijati kroz gužvu do glavne ceste gdje uspije stopiranjem zaustaviti jedan automobil.

– Di ćeš prika? – upita ga vozač.
– Idem do Šibenika.
– Sidaj, odbacit ću te do Splita ili ako oćeš do Dugopolja.

  Udobno se namjesti u kožna sjedala BMW-a.

– Znači, iz Šibenika si?
– Ma, ne! Ja sam iz Bošnjaka, idem kod djeda u Danilo kraj Šibenika. Malo ću se okupati.
– Iz kojeg Danila si? Čiji si?
– Spahija, Danilo Kraljice.
– Znaš li ti da je jednom spiker na Alki reka: „Dobro došli u grad konja!“ Ha, ha, ha.

  Smiješeći se i držeći čvrsto novčanice u džepu sebi kaže: „Grad konja bio i ostao.“

Nikiša Poljak