NL Ivana Šipića: ’44 godine tete Ankice’

Na mail adresu Ferate stiglo je priopćenje Nezavisne liste Ivana Šipića iz Trilja, koje se odnosi na umirovljenje ravnateljice Dječjeg vrtića Trilj, Ankice Lukić. Priopćenje donosimo u cijelosti.

’44 godine – ‘TETE ANKICE’

Kako bi bilo dobro pisati lijepe naslove.  Ali, proći će još Cetine dok i to dočekamo.

Svatko u Trilju, a i šire, zna našu ‘tetu’ Ankicu. Malo tko ju je zvao ravnateljice. Teta označava blizinu za svu djecu i roditelje.

I ovih dana netko bi želio da ispod radara prođe njeno ‘zakonsko’ umirovljene i da se o tome ne govori. Mi nećemo prešutjeti. Nećemo se prikloniti onima koji bi htjeli da se istina ne čuje.

Većina Triljana i onih koji imaju djecu u zadnjih 44 godine, a žive u Trilju, jako dobro su znali tko je ‘teta Ankica’. Mnoge generacije je odgajala upravo ona.

Zašto pisati o njoj? Zašto je ne pustiti da u miru ide u zasluženu mirovinu i ne razvlačiti je po objavama i postovima? Zato što bi to bila nepravda prema njoj koja je ostavila duboki trag na svakoga tko je u ovom gradu živio. Šutjeti bi bilo prikloniti se onima koji cijelu godinu nisu spavali kako je ušutkati i umiroviti. Jer im smeta. Smeta im što žena ima stav. Ima snagu izreći ono što mnogi na kavama pričaju, ali zaboravili su na hrabrost pa to ne govore javno. Smeta im njena strana priče i istina.

Da. Znamo da ona je ispunila godine da ide u mirovinu. Znamo da je spremna. Znamo da vi mašete zakonskim propisima, jer vama sada paše da javnosti reknete kako vi radite sve po propisima. Ali, znamo i to da ste prema njoj postupili sramotno i jadno. I znamo da joj presuđujete vi kojima je pelene mijenjala. Vi koji ste joj 2019.g. dali nagradu za životno djelo. Vi koji ste joj tepali i onda, zato što vam je rekla istinu u lice, okrenuli leđa i zanemarili da žena ima Ugovor s vrtićem do 4.9.2024.g.

Toliko vam je draga bila da ste znali da upravo danas 23.1. slavi 65. godina života, pa ste se razdragano sastali i donijeli Odluku da joj osvijestite da ste ‘u skladu sa zakonom’ odlučili je poslati nečasno u povijest.

E pa, ‘gospodo’ neće baš proći da se ne čuje istina.

Znamo mi da vi sve radite po rodbinskom zakonu, i da vam je paravan da kažete ‘Zakon o radu, članak 112. stavak 3, kaže da ‘Ugovor o radu prestaje kada radnik napuni 65. godina života, osim ako se poslodavac i radnik drugačije ne dogovore’.

‘..ako se poslodavac i radnik drugačije ne dogovore..’, tako stoji kod onih koji razgovaraju i cijene rad, marljivost, požrtvovan pristup, ali prije svega ljudski odnos.

Kod gradske ‘gospode’ nije bilo razgovora ni dogovora, nego naredba svojem Upravnom vijeću vrtića – raspišite natječaj za novu ravnateljicu.
I cijelu godinu prošlu da nitko se nije sjetio od onih koji kažu ‘nama su svi jednaki’ pozvati najprije ženu, tek onda ravnateljicu, na razgovor i dogovor.

Znali ste da ima Ugovor na 4 godine od vas potvrđen, a sada vam je slovo zakona važnije od ljudskog pristupa ženi koja je obilježila svojim djelima triljsku noviju povijest.

Sramotno ste postupili na svoju ‘zakonsku’ sramotu.

Postavit ćemo pitanje svima nama.

Jel’ ovo vrijeme kao kada je Udba šaptala ‘ako progovorite nećete imati ni posao, nećemo vam ništa dati ako progovorite…’?

I da, gdje ste danas prijateljice i žene Trilja, kada treba stati uz ženu najprije, a onda i prvog odgajatelja vas i vaše djece? Neka se istina zna.
Samo zato što je imala i ima svoj stav nije joj produženo još godinu dana po dogovoru, već su je na kraju ‘odrezali’ zakonski.

I sad zamislite kako se lako pljune na sve vrijednosti kojim je, žena, teta i ravnateljica učila upravo ove koji su joj poslali čestitku umirovljenja. Baš s današnjim danom.

Tko god prati što se događa u Trilju jako dobro zna da se provodi rodbinsko zbrinjavanje i političko kadroviranje gdje god se može. Od grada do gradskih firmi vrijedi pravilo -‘čiji si bio? Šipićev? Ne može’. I obećanje da ćete se sjetiti kako vam je jedna partija pomogla da se zaposlite i da to vratite na izborima. Ako tu riječ ne date šaputalima partije, nemate šanse.

To pokazuje politički ‘odstrel’ i ‘tete Ankice’ kojoj su, umjesto javne zahvale i mogućnosti da ostane do kraja po njenoj želji, uručili ‘zakonsko’ sramotno rješenje za mirovinu.

Nećemo šutjeti. Mi nećemo šutjeti. Zato ovo pišemo. Ne zato što je ‘Šipićeva’, već zato što je žena. Tek onda odgajateljica i ravnateljica. Koja je ostavila neizbrisiv trag na djecu i roditelje koji to znaju cijeniti.

I mi to cijenimo. I naše je da istinu o teti Ankici, ravnateljici, reknemo!

Tete, ravnateljice, i ženo, uz tebe smo.

HVALA TI, za sve dobro što si učinila za našu djecu.

Jer, na kraju će se samo zbrojiti jesmo li bili ljudi ili ne.

A ti? Ti si upravo tako radila. Najprije ljudski.’