Sinj (24): GLASNIK ‘GOSPA SINJSKA’

SINJ (24)

GOSPA SINJSKA

GLASNIK MARIJINE SLAVE 

Evo prošlo je više od stotinu godina (1914.) kako je počeo u Sinju izlaziti VJESNIK SINJSKE GOSPE. Vihor Prvog svjetskog rata nije dozvolio da iziđe više od dva broja.

Nakon tog rata 17. studenoga 1921. godine samostanska uprava donosi odluku da se izdaje glasnik Gospa Sinjska. Za prvog urednika imenovan je fra Stanko Petrov koji u uvodnoj riječi prvog broja 1922. godine veli:

Prije svega dopustite mi, da vam rečem, što ja o vama mislim.. Ja mislim, da vi svi iskreno ljubite svoju nebesku Majku Mariju. A kako je ljubite vi, tako je ljube širom cijeloga kršćanskoga svijeta milijuni i milijuni srdaca, ljube i štuju, dižu joj crkve i oltare, pjevaju pjesme hvale. I ta ljubav nije od danas, nije od jučer, nego je evo dvadeseta stotina godina, da kršćanska srca čeznu za njom, lijepom Zvijezdom Jutrenjom nad burnim valovima ovoga  varavoga svijeta, vjesnicom boljega dana poslije tamne noći smrtnoga života… U nas ima dosta listova, ali nema niti jednoga, koji bi u prvome redu pisao o našoj miloj Majci. Pa kad je tako, pravo je, da između toliko drugih listova izlazi kod nas i Marijin list. A to je uprav naš list, ovaj novi list… 

Geslo  Glasniku je bilo širenje Marijine slave, posebno prema Gospi Sinjskoj. U glasniku su sudjelovali brojni svećenici, redovnici i svjetovnjaci. Bio je to list za pouku i odgoj hrvatskog katoličkog puka. Donosio je vijesti iz Svetišta i iz svijeta, pobožno i korisno štivo, pjesme duhovne i poticaje da se što više štuje Majka Božja u liku Čudotvorne Gospe Sinjske. Prvi urednik, kao što smo spomenuli, bio je fra Stanko Petrov koji je ispunjao brojne stranice svojim člancima, životopisima svetaca i vlastitim pjesmama. Svojim prilozima Glasnik su ispunjali i fra Krsto Kržanić, fra Dominik Šulenta, fra Joakim Friganović, fra Roko Rogošić, fra Petar Vlašić, fra Petar Grabić, fra Ante Cikojević, fra Karlo Eterović…

Među svjetovnjacima isticala se Katarina Arcjuk, podrijetlom iz Rusije odakle je pobjegla nakon Oktobarske revolucije, udala se za vojnog glazbenika Arcjuka. U katoličku crkvu stupila je 1918. godine. Revnošću obraćenika svoju je religioznu naobrazbu produbljivala i usavršavala.

U životu su je pratile mnoge nevolje. Svoje patnje naziva gustom tamom i dugom noći. Raspeti Krist je Sunce koje joj razgoni tu tamu i pokazuje put prema kršćanskoj savršenosti, a Mariju je zavoljela u roditeljskoj kući, ljubi je kao svoju majku i osjeća da Marija nad njom stalno bdije. Sve te osjećaje izrazla je u pjesmi Čudotvornoj Gospi Sinjskoj, ispjevanoj u Sinju 1938. godine:

Izdavanjem ovog lista širila se Marijina, Gospe Sinjske, slava. Pretplata je rasla iz broja u broj. Primjera radi spominjemo samo Hrvate-Šokce u Sonti koji 1924. godine primaju 300 primjeraka glasnika Gospa Sinjska. Ne raste samo preplata, rasplamsava se Gospino štovanje podizanjem kapelica i stavljanjem Gospinih slika po župnim crkvama ili barjacima.

Čudotvorna Gospa Sinjska bila je i ostala obljubljena među iseljenim Hrvatima diljem svijeta. Prema zahvalama objavljenim u Glasniku, štovatelji su bili najbrojniji iz Sjeverne Amerike, Kanade i Australije. Nove orgulje u Gospinoj crkvi platili su štovatelji iz Chicaga i dugo bi bilo nabrajati što su sve učinili naši iseljenici za Gospino svetište, a Marija je uzvraćala svojim milostima, mnogi su usmeno i pismeno izjavila kako su bili uslišani.

List je učinio da su mnogi uglednici, crkveni i državni, dolazili  u Svetište i klečeći pred njezinom slikom i molili. Spomenut ćemo samo neka imena: godine 1929. fra Aleksij Benigar, Mađar Lucijan, i dva talijana misionari u Kini, prije odlaska da se duhovno okrijepe, kleče pred Gospinom slikom. Splitski biskup Kvirin Klement Bonefačič, zagrebački nadbiskupi Antun Bauer i blaženi Alojzije Stepinac, hvarski biskup Miho Pušić, general franjevačkog reda Leonardo Bello, pohodili su više puta Sinj i njegovu Gospu. Godine 1939. hrvatski ban Ivan Subašić donio je pred gospin oltar dvije velike kite cvijeća i izjavio da mu se ispunila davna želja da vidi Majku od Milosti u Sinju. Danas sa sigurnošću možemo reći da u posljednji desetljećima nema biskupa ni kardinala koji nije posjetio Gospino svetište u Sinju.

A tko može izbrojiti sve one znane i neznane  kroz ovih 300 i više godina koji su hrlili sa svih strana u svetište Čudotvorne Gospe Sinjske, molili, vapili i bili uslišani. Nitko. Samo Bog.

Nakon Drugog svjetskog rata komunističke  vlasti nisu dozvolile izdavanje lista Gospa Sinjska. Tridesetak godina kasnije (1974.) glasnik Gospa Sinjska, u nešto izmijenjenom obliku, na radost štovatelja, izlazi do danas. 

Fra Mirko Marić

(nastavlja se)