bulj
hdz banner
sdp
Banner Ivan Sipic
Nezavisna lista mladih dicmo

Sinjani u Norveškoj

Autor/ica
Objavljeno: 18 lipnja, 2015
oslo

Tekst: Mate Pavić

Na mail Ferate prije nekoliko dana stigao je zanimljiv tekst kojeg nam je iz Osla u Norveškoj poslao Sinjanin Mate Pavić.

Evo, nakon sedam mjeseci u Oslu, red je da se javim svom radiju i portalu.

Normalna stvar, čujem se s obitelji i prijateljima, ali lipo je i pročitati nešto o svom mistu na ovom portalu. Svrha ovog javljana je da ispričam(o) svoju priču, kako smo počeli i kako smo se snašli, a naravno i da potaknemo još mladih ljudi, možda i starijih, da probaju naći sebi lipšu budućnost.

Opisat ću vam kako smo ja i žena uopće došli na ideju za odlaskom ‘vamo gori. Uglavnom, radili smo sezonski, u ugostiteljstvu. Sezona bi nam trajala do nekih sedam mjeseci. Lagao bih kad bih rekao da za hrvatske prilike nismo dobro zarađivali, jesmo, ali to je bilo, šta se u nas kaže, od jutra do sutra posao, ni petka ni svetka, ni vrimena za familiju ni prijatelje, a Boga mi ni za sebe. A, zima dođe brzo, traje dugo, malo ‘vamo, malo tamo, pare se potroše i onda opet iz početka. I tako, prošle godine, tijekom turističke sezone, čuo sam se s prijateljem iz Otoka Dalmatinskog koji je već bio gore par mjeseci s jednim svojim prijateljem i curom. Pričao je o tome kako mu je, kakvi su uvjeti, ima li posla… i upita on mene: ‘Pa bi li ti došao ‘vamo iza sezone?’ Hm, bi li došao!? U meni ovi avanturistički duh, sinjski dišpet.  ‘Ma dašta bi!’.

I tako, sezona završila, tadašnju curu uzeo za ženu, obavili sve šta smo tribali…. dd tkz. papira ponijeli samo putovnicu i životopis preveden na Engleski jezik i to je bilo to. Kartu u ruku i u Kaštela na avion, s još jednim našim čovikom iz Karakašice. Nakon dva ipo sata bili smo u Oslu, gdje su nas dočekali prijatelji, koji su nam sredili smještaj kod Ismeta, Bosanca, koji je vlasnik, najamnik nekoliko zgrada u Oslu.

Ja i žena dobilismo sobu u vjerojatno najgoroj zgradi. Prijatelj je dobio sobu u drugoj, preko puta naše zgrade. Odma’ nas razmistilo ka’ u vojsci. Stan, hm, stan, k’o tursko groblje, dijelili smo s još 10 ljudi, većinom Šveđana koji su, moran van priznat, totalna suprotnost od onoga što smo mislili o Skandinavcima.

Svoj prvi posao tj, razgovor za posao sam imao nakon tri dana, zahvaljujući onom Bosancu. Nakon 10 dana sam počeo raditi u jednom restoranu s 25-ogodišnjom tradicijom u centru Osla. Sve je bilo OK ispočetka, al’ gazda, tj. voditelj restorana, malo je oduživao s ugovorom, a ovdje po zakonu možeš odradit jedan do pet dana probnog roka, zavisi koliko dogovoriš, ali iza trebaš dobit ugovor. Medutim, razgovoru s ostalim radnicima saznao sam da oni znaju oduživat i po mjesec, dva tri, (da, da ima toga i u Norveskoj, rijetko di, ali ima. Nisam ‘tio radit na crno u jednoj od najbogatijih zemalja na svijetu pa sam dao otkaz. Bolje i to nego da, nedaj Boze, inspekcija dođe pa da me deportira. Uglavnom, za taj rad od dva tjedna zakinuli su me za par tisuća, ali dali su mi dovoljno da mogu platit mjesečnu stanarinu i da imamo za hranu. Znači, u roku misec dana sam došao u Norvešku, našao posao i izgubio ga, te zaradio za stan i hranu. Nisam se predavao. Ja i žena napravili smo kopije životopisa i od restorana do restorana, kafića, hotela…, nismo se predavali. U međuvremenu se u naš stan doselila cura iz Nepala, Bengina, i prvi dan kad je došla počela je pričat sa ženom odkud si, šta radiš…, ono, ženska priča. Uglavnom, Bengina ima prijatelja koji je vlasnik etiopijskog restorana i koji je tražio nekoga za rad vikendom. U roku 10-15 minuta su se čuli s njim i otišla je radit. Rad vikendom pretvorio se u tjedni, malo zamjena, pa neko se razboli, uglavnom 3 do 5 dana tjedno je radila, a ja sam nastavio hodati od lokala do lokala, ostavljao životopise, slao email svaki dan. Pitao sam se šta meni ovo triba, do kad ću ovako. Svi su radili, i prijatelji i žena, i naš čovik iz Karakašice je radio povremeno u Ismeta kao domar, a ja kao da san se u Boga stinon gađa. Al’ nisan se pridavao!

U tih mjesec i pol dana san ostavio 50 primjeraka životopisa osobno, na samo kopiranje sam potrošio priko 700 kruna i posao, ni više ni manje nego 107 emailova, ali ništa. Ili san dobijao odbijenice zbog neznanja norveškog jezika, mada engleski govorin ka’ i naš materin ili uopće nisam dobijao odgovore.

Zima je vrime kada je svugdje teško naći posao, pa i u Norveškoj. Al’ šta te ne ubije, to te ojača. Od ženine plaće smo imali za hranu, mogli smo plaćat stanarinu, trpit nered i svakodnevno sustanarima govorit perite iza sebe, čistite iza sebe, kao maloj dici. Ne možete virovat čega smo se nagledali.

Pošto san ka’ i dite prodava sokove kad bi balotari išli na Radošić, ima san neki štih za okrenit koju kunu. Tako san angažira mater da mi iz Sinja pošalje ružmarina, orasa, suvi’ smokava s Peškarije, lovora iz Rogoznice i kadulje. Dok je paket putovao, ja san još tražio posao. Došli smo pred kraj 10 mjeseca, a već je Nova godina prošla. Ali, konačno san dobio poziv za par dana probnog roka u jednom restoran i već nakon dva dana dobio posao i ugovor. ‘Ko sritniji od mene! Normalan gazda, većina kolega isto, radin posao koji volim, imam svoju smjenu, odradim je, idem kući, satnica dobra – 160 kruna. Ma da mi je dao i 100, pristao bih jer san bio željan i posla i osjećaja da san koristan i vridan. Uto stigle sve te trave šta je mater poslala. Štaš sad? Kupio sam pakete s malim staklenkama i par dana san svaki dan prije posla nekoliko sati i iza posla, pakirao staklenke, lipio neki papir da to liči na nešto, stavljao konop da dobijen neki starinski štih… I počeo san ja to na ulici prodavat. Ma, nisan se ja stidio, mogu van reć’. Ja nudin, a oni ako će kupit: Ukra nisan. I malo po malo, malo na ulici, malo ja na poslu kolegama, malo žena, malo prijatelji iz Otoka – prodalo se sve, isplatio poštu iz Hrvatske, staklenke, svoj trud ne računan. Uglavnom, taj misec smo živili od tih paketa.

Bila je borba tih par miseci kad smo došli, a sad, sad je ovako: Iznajmili smo sobu u stanu s jednom Norvežankom, umirovljenom sveučilišnom profesoricom. Žena radi u jednoj firmi za čišćenje od koje je dobila i auto na korištenje, radi još u restoranu u kojem je i počela, a između toga, posto živimo s Norvežankom koja ima puno starijih prijatelja, čisti i njihove stanove i kuće. Nekad znam i ja ići pokosit travu, obojat ogradu…, ma bilo šta. Kad te plate, ništa nije teško.

Na mom poslu u restoranu sve je super. Napredovao sam do šefa kuhinje, stekao povjerenje gazde, nakon tri mjeseca dobio povišicu. Ujutro na posao idem sa smiješkom, rekli bi kod nas ma ‘ko to more platit. Hrvatska trenutno ne, zato sam ovdje. A je l’ se sva ta muka isplatila od kad smo došli do sada, zaključite sami. Znam samo da sada mogu planirati neku budućnost, mogu pomoći kome triba, mogu otićina godišnji, šta nikad nisam napravio. Ali, prvo sam trebao pomoć sebi i otići iz Hrvatske i svog Sinja, na žalost!

Oj Sinju grade zlatni buzdovane, vidimo se na lito.

Print Friendly, PDF & Email

Na vrh