Sinjanje (XXXIII): Moja domovina (Marija Librenjak)

Povodom današnjeg Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja prigodan tekst uputila nam je naša čitateljica Marija Librenjak.

Ako se ponovno rodin…
Ako se jopet rodim… pa i u nekom drugom liku, želin se vratit vamo i život u mom selu, u staron kući moga ćaće i matere moje i pantit sve doživljaje i drage ljude ovog življenja po volji Gospodinovoj… Najskoli, ponovno trevit one koji su i krvcu lili za Hrvatsku, one koji san o Hrvatskoj slobodnoj i neovisnoj nisu dočekali, pak pripovidat’ o voljenon Grudi i čeljadi milon, nekoj drugon dici…

Usnula sam ove riči jedne prolitne noći, nekako sam se sićala zemana pa mi tako šuntalo poćirit u ćaćinu i materinu sobu, pod njijovu postelju, s ćaćine bande, odma ispo’ ponistre, i izvuć obadve išumitane tašne njegove počivaju odkad-ikad u kašetinu starog rašundranog koma. Obećala san mu da ću libre i biluge njegove listat, usudi’ se…
Libri i računi iz zadruga za dugoga mu vika, poslovođe petoparaša, inkas uvik cika. Šonete drage mu čeljadi, iz novina izrizani članci, karte, tranzistor, takujin, a u njemu sjaca kalendarić Gospin iz ’91…, bilježnice koje san mu donosilia, krcate njegovi sićanja, al’ da je skopčat besidu svaku… nadoću, pomalako… di je priša…
Takon nabasala na moj švrakopis, na istrgnuton požmarenon listu, srićon pisala, kakon smo ondak govorili, štanpanin slovin ter skopča, nema nadnevka, ali pantin da san pisala za sinovku u pučkon školi za vrime Domovinskog rata, pa evo, kakon san tadak skontala pokušavajući ući u glavicu curice slušajući njene doživljaje o domovini i obrani, jerbo ćaća jon bio na bojištu, oša branit’ Grudu rodnu: Fala momen ćaći ter osta sinjal (biće begena)…

MOJA DOMOVINA
Samo jedno mjesto na svijetu je dom i samo jedna zemlja-domovina.
Kako volim majku, oca, sestru i brata, baku, djeda… prvom ljubavlju, tako u mom srcu ima mjesta i za dom mojih dragih – za moju domovinu.
Ona je sve što volim. Ona je šume, more, nebo, proljeće u klasu, ljeto u žitu, jesen u kiši, zima u meni.
Domovina su moji prvi koraci po njenom milom tlu, moja prva pjesma: Hrvatska.
Ona je moje buđenje, moj dan i počinak, molitvenik i krunica.
Za ime dično njeno živote daju, a ja plačem za mrtvim vojnicima koji je zalijevaju krvlju…
Plačem tiho i ponosno hodam stazama i poljima njenim, jer je ljubav najpreča.
Dugo, dugo… postoji moja domovina Hrvatska, ali nam je dušmani sakriše.
Zabraniše Hrvatima biti svoji na svome.
Ime njeno časno se pronosi svijetom – jer je dostojanstvena u nesreći – jer se nada miru i sreći.
Hrvatska, moja i svih Hrvata, želi biti dom svakom čovjeku dobre volje, umornom putniku meki ležaj, svakom sanjaru – san.
Ona je mala, a ne želi biti veća – zato je velika.
Njeni ljudi: djeca, vojnici i starci – svi, žele samo jedno – da je vole i da je imaju.
Zato je brane od uljeza koji bi je htjeli svojom zvati.
Moja domovina ima jezik ponosa i prkosa i duh nade umjesto očaja.
Hrvatska je ravna Slavonija, rodna Dalmacija, biserna Istra, zeleno Zagorje, kršna Lika… Zagreb – naš.
Ima državnike, duhovnike, svoju vojsku i male vrijedne ljude…
Ima moju Cetinsku krajinu i našu Gospu Sinjsku. Ima Alku.
Moja domovina: to smo mi koji je volimo, za nju se rađamo, molimo, patimo, ljubimo… i ako treba – umiremo…
Ima svoj grb, stijeg svoj – ima nas – da nas ljubi i da joj ljubavlju plaćamo.
‘Dok je Hrvatske, bit će i Hrvata!’

(Sastaviše sinovka mala i njezina teta… za vrime Domovinskog rata…)
U Karakašici, 4. kolovoza 2019. , na tristaičetvrtu Alku, uoči proslave Dana pobjede, Domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te veličanstvene Oluje…
Zabiluži, Marija Librenjak