Sinjanka u Sarajevu

Piše: Suzana Jenjić

Sarajevo, ljubavi moja!

Nemirna i puna iščekivanja čekam. Polazimo od simbola Sinja, Spomenika alkaru, mjesta s kojega alkari na konjima kreću u galop. Mi krećemo u susret Papi u Sarajevo.
Sunce upravo izlazi, dolazimo u grad. Odiše mirom i svežinom. Sarajevo živi!

U meni se lome osjećaji njegove prošlosti, rata, stradanja, krik boli i užasa. Gledam groblje prepuno križeva, osjećam plač i nemoć umirućih. Srce mi je teško poput olova, dotiču me vapaji majki, strah djece, napuštanje domova, opsade grada… Srce mi krvari i lupa od težine udaraca. Želim to kazati jer moram zastati sa strahopoštovanjem prema patnjama ljudi. „Svi su zločini određeni oblik bolesti i prema njima tako treba i postupiti“ Mahatma Gandhi

Teško je shvatiti, razumjeti koliko patnje može učiniti čovjek. Trebala bih osuditi taj zločin, mrziti, ali to nije u mojoj moći, to nije pravedno. Samo Bog sudi pravedno. Nikome neću dopustiti da mi unosi nemir i truje moje srce tjerajući me da ga mrzim.

Pod istim plavim nebom gledam Sarajevo danas. Ljubav, sunce, proljeće i mladost ispunila je grad. Svi hrle prema Koševu. Dolazi papa Franjo. Osjećam silnu želju ljudi za životom i mirom. Papa stiže. Oduševljeno kliče 67 000 duša: Papa mi te volimo! Mir vama! Imamo radost u srcu. Odzvanjaju njegove riječi, Sarajevo je u njegovom srcu, svi smo u njegovom srcu!

Liječe se rane grada, liječe se rane u nama jer On sije mir posvuda. Naglašava da je „stvaranje mira umijeće, zahtjeva strpljivost, strast, iskustvo.“ Kako stvarati mir? Ljubavlju koja leži u svakom čovjeku, koja nam daje snagu, strpljivost, poniznost i skromnost. Ljubav nije savršena, ali i ne treba biti. Ponekad se ljubav u ljudima ne vidi jer su je prekrili gusti oblaci tame, zavisti, ljubomore, mržnje i oholosti. Ali sada osjećam da sve nas ispunja energija ljubavi, osjećam je kao melem na duši i tijelu. To je dar koji moramo ponijeti u našu Cetinsku krajinu, našu Domovinu, cijeli svijet. Darujmo ljubav u svakodnevnom životu, u obitelji, na radnom mjestu, darujmo ljubav i osmijeh naročito onima koje ne volimo! Dar ljubavi i vjere treba nas uzdignuti i uliti radost u život. Griju riječi Pape koji kaže: „Blaženi oni koji siju mir svakodnevnim radom, gestama služenja, bratstva i milosrđa.“

To moramo činiti korak po korak. Nije lako. Nema razloga da se ne smiješimo i ne budemo radosni, da unosimo ljubav i radost u ovaj divan i čudesan život. A kod kuće nas čeka naša Gospa Sinjska koja nas gleda, voli i miluje. Ona nosi teret našeg grada i patnje naših ljudi. Ponesimo ovo svjetlo i zanos, obasjajmo one koji nas čekaju, zahvalimo i našoj Gospi!

Vraćam se Sinju sretna i pjevušim staru pjesmu Kemala Montena, Sarajevo ljubavi moja: „Sad je dječak čovjek, a zima pokri brijeg, park tiho zabijeli, ali otići će snijeg. Proljeće i mladost ispunit će tad Sarajevo moje, jedini moj grad!“
U spoznavanju opraštanja, nade i snage za sve terete naših života potrebno je ispuniti srce.

„Nemirno je srce naše dok se u Tebi ne smiri“ Sv. Augustin