bulj
hdz banner
sdp
Banner Ivan Sipic
Nezavisna lista mladih dicmo

Sinjska kultura sjećanja…

Autor/ica
Objavljeno: 7 travnja, 2014
vice

Piše: Jakov Žižić

Milan Begović je jednom zapisao kako je njegov rodni kraj bogatiji poviješću nego medom i mlijekom. Iz ove rečenice se lako može isčitati Begovićevo uvjerenje o tome da je povijest Cetinske krajine sušta antiteza „meda i mlijeka“, odnosno mira, prosperiteta i blagostanja. Stvarno, povijesno iskustvo ovog kraja u većoj mjeri obiluje ratovima, stradanjima i bijedom nego s mirom, blagostanjem i prosperitetom, te se stoga teško ne složiti s ocjenom velikog hrvatskog pisca vrličkih korijena.

Unatoč svom negativnom naslijeđu prohujalih vladavina, carstava i despocija svake vrste, Cetinska krajina i Sinj, o kojem će biti najviše riječi u ovom tekstu, ne mogu se odijeliti od svoje povijesti. Na kraju krajeva i sam Sinj je doprinijeo i ostavio traga u toj povijesti.

No Sinj ima velikih problema sa svojom prošlošću, unatoč tome što je s obzirom na svoje demografske i ekonomske potencijale ostavio veliki trag na sve što se događalo u nacionalnim okvirima. Malo koji grad veličine Sinja se može pohvaliti tolikim brojem pojedinaca koji su ostavili značajan biljeg na političkom, kulturnom i znanstvenom polju, ali unatoč tome Sinj im u sadašnjosti ne iskazuje primjerenu važnost i sjećanje. U čemu je problem?

U politici i ideologiji naravno! Točnije u političkoj i ideološkoj optici kojom se gleda na prošlost, i koja u sklopu crno – bijelog gledanja na minula vremena i ljude ne mari za sve one sive nijanse koje su se ugurale između crnog i bijelog. Stvari svakako treba vrednovati i davati im pozitivnu odnosno negativnu vrijednost, ali ne ideološkim kriterijima jer ovi nužno vode ka brisanju, zatiranju ili zanemarivanju dijela zajedničke prošlosti.

Iskazivanje sjećanja na pojedine osobe iz povijesti kroz forme postavljanja bista ili nazivanja ulica, uvijek je povezano sa vrijednostima i stavovima koje u određenom razdoblju prevladavaju u društvu. Tako je primjerice prvi od dvojice Sinjana intendanata zagrebačkog HNK-a bistu dobio u 90-tima, a drugi ulicu u 2000-tima. Ovaj prvi je bio katolički intelektualac i kulturni djelatnik u NDH pa se uklapao u dominantne vrijednosti 90-tih, a drugi je bio sudionik NOB-a te kulturni djelatnik u komunističkoj Jugoslaviji, pa je bio po mjeri vrijednostima u 2000-tima (o imenima neću namjerno jer želim potaknuti povijesnu radoznalost i pismenost mlađih čitatelja).

Kod odluke o iskazivanju važnosti i sjećanja na jednog i drugog pojedinca ključnu ulogu su imali ideološki kriteriji vladajućih, što je u osnovi kriva kultura sjećanja koja nagriza samu sinjsku povijest. Jer što s onima koji se na uklapaju u ideološke kalupe vladajućih, hoćemo li njih jednostavno izbrisati iz naše prošlosti? Što ćemo primjerice se dvojicom dugogodišnjih članova Hrvatske seljačke stranke, jednim koji je to bio prije 2. svjetskog rata – Vicom Buljanom, i drugim koji je to postao iza rata, u političkoj emigraciji – Tihomilom Rađom. Prvi se zbog komunističke i jugoslavenske prošlosti nije uklapao u kalupe desnice koja je vladala u 90-tima, a drugi se ne uklapa u kalupe ljevice koja već desetljeće bilo vlada, ili ima jak utjecaj na lokalnu vlast.

I jedan i drugi imaju svoje angažirane zagovornike. Prvoga zbog neospornih zasluga za ekonomski razvoj Sinja dosta jako zagovara dio medija, lijeve stranke, organizirano radništvo i dio civilnog društva. Ovaj drugi je zbog gotovo 40-godišnjeg prisilnog izbivanja iz Sinja i nametnute mu političke hipoteke nešto slabije zagovaran, ali ima također krug svojih zagovornika, u koje pripada i pisac ovih redova.

Zanimljivo, pitanje formalnog iskazivanja sjećanja ovoj dvojici se potegnulo i u nedavnoj izbornoj utrci za sinjskog gradonačelnika. U izravnom duelu u eteru lokalnog radija, i trenutni gradonačelnik i njegov izazivač, izrazili su se pozitivno oko iskazivanja sjećanja i važnosti ovoj dvojici. To je bilo jedno od pitanja koje je možda trebalo izazvati oprečne stavove kod kandidata koji su dolazili iz različitih političkih tabora i ideoloških društvenih okruženja, međutim oni su bili jedinstveni oko iskazivanja počasti Buljanu i Rađi.

Ono moje isticanje detalja o članstvu i Buljana i Rađe u HSS-u nije bilo slučajno. Iako to nije ključni aspekt njihovih biografija ipak je po meni dosta znakovit. Radi se o tome da su ta dva čovjeka oko kojih bi se lokalna politička javnost trebala dijeliti i profilirati,  u jednom dijelu svog života bili privrženi istim političkim načelima i vrijednostima – političkoj samostalnosti hrvatskog naroda, demokraciji, mirotvorstvu, socijalnoj pravdi, pravima i dostojanstvu svakog čovjeka, što je sve bilo inherentno političkoj ideologiji i praksi Radićeva i Mačekova HSS-a.

I to su među ostalim te sive nijanse koje ne žele vidjeti oni koji Vicu Buljana etiketiraju i prozivaju kao „Jugoslavena“ i „komunista“, a Rađu kao „ustašu“ i „fašista“. Istina prvi je za života bio visoki član jugoslavenske komunističke nomenklature, ali to nužno ne implicira da je radio protiv hrvatskog naroda kojem je pripadao. Buljan je naprotiv svojim članstvom u HSS-u u 30-tima jasno pokazao svoje nacionalno i političko opredijeljenje. Rađa je kao dječak bio pripadnik Ustaške mladeži, ali s tom suštinski neljudskom, nekršćanskom i nehrvatskom ideologijom nije nikada imao veze, što se može vidjeti čitanjem njegova opusa od trenutka kad je slobodno mogao pisati i izražavati svoje političke stavove i vrijednosti.

Ideološka optika u gledanju na Vicu Buljana i Tihomila Rađu, ali i druge pojedince iz lokalne povijesti poput Ante Mike Tripala, Marka Buljana, Mladena Delića, Josipa Boke, te zanemarivanje slojevitosti naše povijesti, odnosno sivih nijansi, nužno vodi ka selektivnom komadanju vlastite povijesti. To nas posljedično kao zajednicu lišava sjećanja na sugrađane koju su ostavili velikog traga u nacionalnoj povijesti i koji su uvijek isticali svoju prožetost sinjskim duhovnim korijenima. Kao da nam surova i teška povijest nije bila dovoljna, sad bi i sadašnjost neki htjeli učiniti teškom i nemirnom. 

Print Friendly, PDF & Email

Na vrh