Slaven Kardoš: Proljetna bajka

Istaknuti sinjski zaljubljenik u prirodu, umirovljeni učitelj Slaven Kardoš poslao nam je još jedan tekst u kojem ovoga puta govori o vjesnicima proljeća.

Veljača se bližila kraju. Snijeg se u dolinama počeo topiti. Noću bi sve smrzlo, a danju zagrijalo zubato sunce i u prisojnim stranama ukazala se vlažna zemlja između bijelih sniježnih nanosa.

Dosadilo maloj lukovici visibabe pod zemljom u mraku. Osjeća ona šapat sunčeve zrake i njeno toplo milovanje. Hoće vani. Šapću joj njene susjede, šapće joj korijenje drugih stanara: Tiše, smiri se, balavice, spavaj! Ta zima je!

Uzvrpoljila se mlada lukovica. Osjeća ona u sebi sok nadolazećeg proljeća. Jednog jutra, dok je cijela priroda spavala pokrivena laganom sniježnom plahtom, proviri listić vani. Odgurne malo snijeg i gle: vidje listić na istoku narančastu kuglu koja sja. Osjeti malo topline i pozva pupoljak. Dan se razmahao plavetnilom neba po kojem se igraju sunčane zrake. Izvirila visibaba vani i rastegla dvije tanke ručice. Bijelo se njeno zvonce ne vidi na bjelini snijega. Prošao jedan dan, pa drugi. Djeca se igrala na snijegu, ali nitko ne opazi uboge, male visibabe. Snijeg počeo kopniti, a visibaba počela gubiti snagu. Otežalo joj zvonce. Zazvoni ona malo da se razveseli. Nedaleko spavao stari jaglac. Starac nervozan, ne može spavati i u mraku sanjari o toplini. Odjednom čuj…zvonce…Visibabino zvonce! Napregne starac sluh i jasno čuje cin-cin-cin. Razveseli se, dohvati žutu trubu, rastegne svoje zelene ruke i razgrne vlažno zeleno lišće iznad sebe. Pozdrave ga bijeli oblačići s neba. Zažmirka žutim očima. Prinese trubi i zatrubi: trata-rata-ta. Odjekne zov trube grabom, a visibaba sva sretna, digne umornu glavicu, zazvoni još jače. U grabi kraj puteljka započne proljetna pjesma: trata-cin-trata-cin. Ču to vesela sjenica pa sva radosna objavi: Cici-be-cici-be-nema više zime zle!

Uzvrpoljilo se korijenje pod zemljom. Gurkaju se pupovi. Nasta graja: Brže, budite se! Jaglac zove! Proljeće je!

Proviri nekoliko plavih glavica sa žutim nosićem, sneno prorljaše oči, a stari jaglac i visibaba radosno ih pozdraviše: Dobro vam proljeće, ljubice!

Nedaleko grabe u duplji stare vrbe spavale pčele. Kako bijaše lijep da reduše iznosile smeće. Kad proviriše na leto, svojim finim nosićima osjetiše slasne mirise. Brže-bolje vratiše se u duplju. Malo poslije nasta unutra zuka i pčele izletješe na svoj prvi proljetni let. Posjetiše visibabe, ljubice, jaglace. Nasrču se slasnog nektara i tada im stari jaglac reče: Mi ne možemo do šumskog proplanka. Tamo spavaju prijatelji šafrani. Odletite tamo i probudite ih.

Pčele odlete i zujanjem zlaćanih krilca probude šafrane. Proviriše jedan za drugim. Livada se zakratko pretvori u plesni podij na kojem zalepršaše ljubičasto-bijele haljine. Počastiše pčele svojim slasnim darom i one se zadovoljno vratiše.

Odmicali dani zime i odnosili sobom studen. Sunce sve dulje ostajalo na nebu. Gledala s visoka lijeska što se to događa. Osjeti da je nešto škaklje pod korom. U pupovima meškoljenje. Jednog jutra pčele je nađoše radosnu, okićenu resama i malim crvenim cvjetićima. Pozva lijeska na gozbu pčele da pozdrave proljeće.

Zapuha ožujska bura. Ponese sa sobom mirise visibaba, ljubica, jaglaca, šafrana, lijeske. Ponese ih preko dalekih mora sve do Afrike. Osjetile laste, grmuše, slavuji taj miris proljeća i zavičaja. Nasta uzbuna. Skupe se i s prvim jugom krenuše kući.

Kod kuće dočeka ih proljeće.