mel

Slaven Kardoš: ‘Razgovor ugodni naroda sinjskog’

Autor/ica
Objavljeno: 19 kolovoza, 2015

slavena_kardos

Povodom sutrašnje promocije novog izdanja Sinjanja naš vjerni slušatelj, koji je i sam sudjelovao u izradi ove knjige, učitelj Slaven Kardoš poslao nam je tekst napisan ikavskom-štakavicom …

RAZGOVOR UGODNI NARODA SINJSKOG

Lipo je i ugodno kasnolitnje popodne. Nji dva side i ćakulaju gledajuć dicu kako se igraju. Njihovo je davno prošlo, al ostalo je s njima. U ričima, u glavama, u srcima …

Maćun: ‘Nu mularije šta gonjaju balun.’

Petar: ‘Ma vidi onu muškaraču šta se uvalila s njima. Bogami će lako kitaricu bacit priko kuće.

Maćun: ‘Ma dođe mi da i ja još botu zaigran. Spomenen se kad smo po ledini krpaša gonjali. A altroke oni lipi igara: mekona, bruže, zoge, kolombara, foto-libere, kukale …’

Petar: ‘E moj Maćune. Nisu naši prnjci više za to. Jedva se naćulimo na ove bojate noge. Al san se malo vera po armadurama do pensije. Zato sad i bageljan.’

Maćun: ‘Je. Nismo mi balali po feštan, a bogami me nije ni jutran čeka baškotin i bila kava. Vengo mi ćaća odma tutnijo motiku joli grablje, vile i oj!’

Petar: ‘Ma jopet je bilo lipo. Sićaš se kad je bio vakat od klanja prasadi. Aaaa. Ko more namirit oni gušta kad mujsneš bubrig, joli peku pa se nabubaš, napiješ derčine i etoti pisme. A sad s nijedne bande nema pisme. Ako zapivaš odma si šenijo. Nemereš više ni ljudikat ki čeljade.’

Maćun: ‘Sve ti abonajen. Opet, meni draže bilo vrime vršaja. Devetice, snopi, slama, pliva …. Sve se to stombučalo u moždane mi da i sad sanjan o tome. Pa stožina, guvno. Veži konop za stožinu, a kljuku konjima za ular. Pa u vršaj. ‘Aj, oj moji’, a konji kozaju, ular se runi, a konop sve kraći. Mota se oko stožine. Unda okreni konje i porcu kljuka na ular i opet ‘Aj, oj!’ i konop se odmotaje. Pot curi, a onda konje u lad pod brist, a ti do domijane dok ne protresu slamu. Uf.’

Petar: ‘Minula su ta doba. Sada su ti doba drugovačija. Drugovačije su navade. Evo ja sa mojin unucima ne mogu besidit. Nit ih fatam, nit ih pijem. Zablenim se ka tele u šarena vrata. Po stolu puste naprave – zvoni, zvrči, krči … Zakovrljin očima od muke i dođe mi da ih sve zableušin u materinu. Dajder ti meni moju bukaru i peku. Zaprečat ću malo mulama. E, pa kad ja to donesen u kuću svi izbeče oči, a bala in udari na žvale. Onda in nije do njiovih sprava. Vidi bogati.’

Maćun: ‘Je. Puno smo mi srljali kroza život. Valja nam se sviknut i zaboravit mutoje, baloncune i tiradure. Moramo bit stentani i stavit se da sljubimo staro i novo. Nemereš se sada skondrljat i skalupat novi život. Triba staro ostavit u muzeju, a nova uvatit kolko moš. Evo ja san se skvrčio od godina i truda, a ti si se skevao. Nama je sidit u ladu, popit bevandu, bacit briškulu, slušat perušulu joli grdelina. Nega dodaj mi bagulinu jer ja ti berz nje bajatan. Eto i to mi je ostalo kad su me žandari stavili u bajbuk zbog malo baguše šta su našli kod meneka.’

Petar: ‘A di te belaj nosi. Ja taman skonta da bacimo jednu na briškule. Evo novi mac, nisu žbaketane.’

Maćun: ‘Borami pajdo, more. Deder da se ogledamo. Igramo za šolde, vakat usitno, al za šolde.’

Petar: ‘Ajde malo ćemo prvo zamezetit prije igre. Donit će mlada zerku pancete i prorestače, a i zalit ćemo, dašta. Ima, još nije dugo nava.’

Bilo je 2-2 u velikin kad ih je sunce napustilo, a Maćun oša kući. Da ga vata led …

Slaven Kardoš

 

ferata@ferata.hr
0997370409