mel

Svestrana Mikaka iz roda Vučkovića

Autor/ica
Objavljeno: 20 rujna, 2019
mikaka

Prvog rujanskog dana 2019. godine u jednu radnu knjižicu udaren je pečat o završetku službenog radnog vijeka svestranoj Milici Vučković, svima znanoj Mikaki iz roda Vučkovića.

I, ta činjenica sama po sebi ne bi bila toliko zanimljiva da nije riječ o ženi koja je svojim životom, humanitarnim radom i radom u zajednici pokazala ljubav prema tradiciji i običajima svoga kraja.
Malo ‘poviše’ poznate koštele u njenom domu u Vučkovića ugodno smo ‘proćakulali’ o životu u mladosti, konjima, humanitarnom radu i o još podosta tema što su se bilježile kroz život ove poznate Brnažanke.

Kaže naša Mikaka kako je ‘valjalo’puno raditi u mladosti,, pomagati roditeljima kako bi se krenulo na životne staze i pute i izdržati sve ove godine rada i života.

‘Radilo se po cili dan u nas, a zvali su nas Ćojići, po didu Ćoji.Bilo nas je, u jednom vrimenu, devet u kući, did, baba, teta, roditelji, a dice puna kuća. Živilo se kako se moglo, seljački i sirotinjski. Imali smo oko 10 tisuća kvadratnih zemlje, dvi krave, 30-tak ovaca i svinje. Radilo se i trudilo u vinogradu na Radošiću, a i ovdje ispod Gomilice poviše naših kuća’, kazuje nam Mikaka.

Sa osobitom sjetom prisjetila se i konja i nekog drugog, po njoj, sretnijeg vremena.

‘ Imali smo dobre konje, a ja san ih volila više od ičega. Zajaši i galopiraj po polju, a imali smo i natjecanja. Svi bi čuvali blago i konje u polju i ‘ko će brže, a natjecali su se i muški i ženske, nije se gledalo. Imala sam dosta uspjeha u tom nadmetanju’

Kud god okrenemo vraćamo se njenoj ulozi u Vučkovića dječjoj alki. U njenom domu svake godine održava se svojevrsni vojvodin prijem. Okupljaju se alkarići,gosti i uzvanici, a s njima i neizostavna Gradska glazba Sinj. Mikakin radni dan za Dječju alku počinje kada mačkule s Gomilice označe početak prve trke. U pripremi za alkarska nadmetanja stalno je u različitim poslovima, svi se mogu osloniti na njeno poznavnje aktivnosti. Tako naša Mikaka oštri koplja, poslužuje pićem goste, dočekuje uzvanike, a radi i sve ostale poslove koji su potrebni na trkalištu. Ona je prava rizničarka ove, najpoznatije, dječje alke koja je za nju i znak života.

‘ Od kad znan za sebe uz našu sam Vučkovića dječju alku i moja obitelj je stalno bila vezana za našu svečanost, pa san nastavila tradiciju. Ma, ja san nekada davno alkarićima radila, od plavog pak papira kalpake i đilete, od pivca rep za ukras odori,od divljeg oraja pravila im koplja, a sada radim na malo moderniji način.Do prije nekoliko godina od čoje i drugih materijala sam šila odore. Ma, sve bih dala za moje alkariće’, kazuje Mika,

Prisjetila se Mikaka i starih vremena kada donacije nisu dolazile ni iz Zagreba ni iz Sinja.

‘Kupila bi po selu novce za feštu, da možemo ispeći dva odojka, s kalijomu rukama bih prikupljala i vino. U to vrime se puno radilo i žrtvovalo za našu alku. Gostila bih znane i neznane goste, vojvode, alajčauše, alkare, arambaše velike Sinjske alke. Tu bi sidili gradonačelnici, župani i svi ljudi koji su Vučkovića gosti’, ističe Mikaka i pohvaljuje svoju udrugu i njeno čelništvo što čini za velike fešte u Vučkovića.

 

mikaka
Njen moto je živjeti ispravno, moralno, biti uz svoju vjeru, ali i pomagati drugima. Brojne su humanitarne aktivnosti koje je sama potaknula i organizirala. Nije zasnovala svoju obitelj, ali ona ima uistinu, veliku obitelj koju je zaslužila svojim radom kako u školi tako i u alci, susjedstvu, a među ljudima je uvijek draga,omiljena i cijenjena osoba.

‘ Nema lipšeg trenutka nego pomoći onima kojima je potrebna pomoć.Bilo da se radi o neimaštini,zdravlju,veselju i tuzi uvik sam pomagala i sudjelovala u tim akcijama. Odala bi po kućama i skupljala pomoć za potrebite. To me čini radosnijom i znan da sam nekome barem malo pomogla’, kazuje Mika

Na kraju ćakule u Vučkovića, dotaknula se malo i svog donedavnog posla spremačice u OŠ Marko Marulić u Sinju:

‘Eto, prvog ovog u misecu zgotovila sam svoje u školi. Počela sam davne 1978. godine u Sinjskim skojevcima, a danas je to OŠ Marka Marulića. Tamo me učenici, a i nastavnici zovu Crna, a u selu Mika ili Mikaka. Punu 41 godinu san provela na tom poslu, došlo je vrime za mlađe’

Naša Mikaka već godinama ima svoje uobičajene rituale sada nastavlja svoj svakodnevni ritual:

‘Čin ustanem, malo po kući pa pravac kod susjeda Živke. To mi je navika od mladosti. Bili su ranije uz našu kuću, a sada su samo malo dalje. Dicu san im čuvala, a mogu reći da smo ko jedna obitelj’, ističe Mika, dodajući kako je nedilja i župska misa za nju neizostavna, a uz vjeru su bili njeni stari pa je nastavila tradiciju.

Na kraju ove jedne ugodne životne ćakule nakratko se vratimo Vučkovića dječjoj alki. Jedinstvena i zanimljiva, Vučkovića dječja alka prerasla je okvire lokalne fešte i danas je dragocjeno i neponovljivo iskustvo svakom posjetitelju, baš kao i prava Sinjska alka. Povijesna je to priča u spomen na fra Pavla, Božu, Tadiju i Zeca, koji se istaknuli junaštvom i odvažnošću u presudnoj bitci s Osmanlijama 1715..Vučkovići s ponosom baštine ovu svoju povijest i tradiciju, a podosta trebaju zahvaliti i ženi, svestranoj Mikaki iz roda Vučkovića, odnosno plemena Matoljovića.

ferata@ferata.hr
0997370409