bulj
hdz banner
sdp
Banner Ivan Sipic
Nezavisna lista mladih dicmo

Vojna Krizmanić: Neka se nikad ne zaboravi viteštvo koje pobjedu izvojeva

Autor/ica
Objavljeno: 17 lipnja, 2015
gospa

Piše: Vojna Krizmanić, prof.

 

NEKA SE NIKAD NE ZABORAVI VITEŠTVO KOJE POBJEDU IZVOJEVA

Prelijepo i veliko polje, oslikano rukom nebeskog slikara, mirno se budilo. Bistrinu i prozračnost darivalo mu je rano svježe jutro, sve tamo do podneva kada će se vruća maglica nadviti nad njim. Naše Sinjsko polje, prvi put, promatrala sam s planine Kamešnice. Sve je izgledalo drugačije, sve je dobilo novu dimenziju pa i moja razmišljanja.

Planina mi je prijateljski ponudila svoje slikovite vrleti, nezaboravan pogled na uokolo razbacane zaseoke, polje koje se, prepuno idilične ljepote, prostiralo podno njenih nogu i vijugavu Cetinu, ljepoticu kojoj nema premca.

Pogledom sam ipak tražila svoj rodni grad Sinj. Svibanj je i Sinjani se živo pripremaju za 300. obljetnicu slavne pobjede pod Sinjem uz Gospin zagovor. Održavaju se znanstveni skupovi, snima se film o Alci, uređuju Alkarski dvori i još mnogo toga.

Ponesena aktualnim događanjima predajem se mislima koje me odvode u prošlost. A stjenovita modra planina koja je mom kraju bila i zaštita i prijetnja, iza koje izlazi naše sunce, kojoj smo pjevali pjesme, dijelom mi pomaže otvoriti vrata zavičajne povijesti. Od iskona je tu i svjedoči o svim nevoljama ovoga kraja.

Nije ona uvijek imala dobronamjerne posjetioce kao ovaj put kada smo joj mi prišli s divljenjem. I u novijoj povijesti kapala je po njenim jamama nevina hrvatska krv. Te rane još su otvorene, krvare, nisu zacijelile. I nikada neće.

Govori mi o svetim mjestima od kojih neka još uvijek skrivaju kosti nedužnih žrtava, grobovima kojima je znamen tek planinsko cvijeće. Suzila je modra planina za svakim ubijenim katolikom i žalila za svakim popaljenom ognjištem. Ranjavaju slike prošlosti pa srce pita: „Zar je povijest moga zavičaja tako krvava?“ Spominje davne zbjegove stanovništva izmučenog turskim nametima i sigurne zaklone koje je pružala hajducima. S ponosom će o hodočasničkim kolonama koje su se spuštale uskim i strmim putovima, sve iz daleke Rame, Gospi u Sinj. Štitila ih je brižno od zlih planinskih sila i odmarala uz izvore hladne vode. Ponavlja mi izrečene molitve i želje umornog hrvatskog čovjeka koje je spremala u svoj spomenar.

Tutnji iz dubine planine 1715. godina. Obnavljamo te davne kolovoške dane. Osvajači na crnim konjima gaze pitomim obalama Cetine. Vojska snažna i neprijateljska gotovo je preplavila prostrano polje koje je noću izgledalo kao mračno jezero iz kojega prijeti neman. Naviru janjičari i osvajaju dio po dio doline, ulaze u sela. Vojnici mrki vuci. Zveket oružja. U zraku miris krvi. Sivi dim popaljenih zaselaka diže se visoko. Bijela prašina zamaglila je obzor u daljini. Osmanlijsko topništvo rušilo je maleni Sinj… Iako velebna i snažna zadrhti Kamešnica na svaki spomen ubojitog oružja i na svaku kap prolivene hrvatske krvi.

Ova rodna gruda koja je nama najdraža i koja je za nas velika kao cijeli svijet, naš Sinj i naša Cetinska krajina, postade na karti snažnog osvajača tek mrvica koju će biti lako osvojiti. Ali ta mala mrvica na papiru, postade velika i silna u zbilji. „NEMA PREDAJE!“ zagrmi u srcima sinjskih i cetinskih junaka. „NEMA PREDAJE!“ složno uzviknuše srca junačka.

I tako bi – dostojanstveno, hrabro i čudesno pod sinjskom tvrđavom uz pomoć Nebeske Majke. Šume rijeke pod planinom Kamešnicom i mirno teku svome moru, a vojska silna i strašna povlači se iz Sinjskog polja. Po ugaženom i prašnjavom polju popadaše osvajači i neprijatelji kršćanstva. Ne vratiše se nikada više osvajati našu dolinu i naš Sinj.

Tristo godina od tog strašnog boja Kamešnica, Sinj i Cetinska krajina zbore pjevaju i kliču: „Neka se nikad ne zaboravi junaštvo koje nekad pobjedu izvojeva.“ U godinama mira narod je o ovom događaju pričao priče i ispjevao pjesme junačke i muške. Pjesme putovale tri stoljeća pitomim poljem, pjevali ih stasiti mladići i sanjali o junaštvu.

A junaka u dolini podno Kamešnice napretek. Davno viteštvo i junaštvo moglo se najbolje iskazati i obnavljati kroz Alku i nadmetanje. Tako nastade ponosna igra junaka, igra alkara. Ili kako kaže Dinko Šimunović u svojoj pripovijetci Alkar: „Ljepota koja se svake godine ponavlja.“ Nitko živ u Sinju i Cetinskoj krajini ne može odoljeti ushićenju oko Alke i iščekivanju pobjednika jer pobijediti može samo jedan i uvijek samo najbolji. Nedvojbeno, ponos gordost i sreća pobjednika su nenadmašni, ali svi alkari i alkarski momci veličanstveni su simbol one davne slavne i čudesne pobjede pod Sinjem uz Gospin zagovor. U tome je bit Alke, njena moralna snaga i nedostižna ljepota.

A sa zavičajne planine dopire gromka zapovijed Sinjanima i Cetinjanima: „Neka se nikad ne zaboravi viteštvo koje pobjedu izvojeva, ne samo zbog prošlosti, već i budućnosti !!“

Print Friendly, PDF & Email

Na vrh