Vojna Krizmanić, rođ. Emer: (Ne)kad vijest nije samo obična vijest

Tekst: Vojna Krizmanić rođ. Emer

Jutro je… rano ili kasno, svejedno. Uobičajeno ga započinjem zahvalom Bogu što mi je podario još jedan dan života u zdravlju. Svijest odmorena snom žudi za novim informacijama.

Portali vrve novostima… Neke su uznemirujuće i kvare jutarnje raspoloženje. No, dobre i loše upijam poput jutarnjeg doručka uz šalicu crnog napitka kojem robuje čovječanstvo. Moje drugo ja nalazi opravdanje za suvremene oblike tog neizbježnog ropstva i tješi me kako je navikama teško reći ne jer čovjeka obavijaju poput nametnika. Politička scena zamara, nameće ‘teška’ pitanja na koje je nemoguće dati lake i logične odgovore. Ponuđene su nam informacije u šarenim paketima, a među njima je i Pandorina kutija. Među dvojbenim vijestima pokušavam pronaći onu koja će biti najbliža istini i koja će zadovoljiti moju čitateljsku znatiželju. U spletu različitih interesa gdje je novac zamijenio ljudske vrijednosti nije teško odgovoriti zašto je to tako.

I tako svakog jutra slijedi moja ranojutarnja spoznaja kako je svijet surov, zao, nesiguran i obojen crvenom bojom krvi. Na trenutak zastanem s pogledom na more i pozdravim ga Pupačićevim stihovima:

‘ i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže’

Moj pogled prema Velim i Malim vratima Kvarnerskog zaljeva udružuje se s mojim mislima koje plove južnije… Kliknem na Feratin portal… Previrem po vijestima o gradskim događanjima. A događaja je mnogo, jer Sinj živi svojom glazbom, zborom, klapom, svojim kazalištarcima, piscima i pjesnicima. Diči se Ferata na svom portalu Muzejom Sinjske alke, Gospinom crkvom, školama, a nadasve kulturnjacima entuzijastima. Svijetli ona lampionima, a i srcima svojih građana za Vukovar i Škabrnju. Informira nas o Festivalima znanosti i imenima znanstvenika koji su dio svojih spoznaja došli nesebično podijeliti sa stanovnicima grada, osobito mladima. Zatim malo umirovljeničkih i planinarskih izleta, sportskih poraza i pobjeda, aktivnosti Franjevačke mladeži i sinjskih franjevaca. Od svega ponešto iz života grada.

Naravno, pratila je i sva događanja oko 300. obljetnice slavne pobjede pod Sinjem uz Gospin zagovor ponosno i profesionalno. Uz Feratu ćemo i podno Grada do tek postavljene 9. postaje Križnog puta. Portal će nam ponuditi simpatične crtice fra Joze Župića u kojima se ovaj svećenik emotivno prisjeća ljudi i vrijednosti koje su krasile život nekad, a koje odlepršaše s vremenom. I još mnogo, mnogo toga što informira, uveseljava, prisjeća, obrazuje, a najvažnije dokazuje kako sredina živi prave vrijednosti.

Izuzetno zabavlja Ferati đir po Sinju. U ovom posljednjem, Feratin novinar Ante Botić vodi nas od Cetine, pa preko polja do Peškarije i Pijace, po dragim nam mjestima, veoma nadahnuto i slikovito.

Bakica s Peškarije koja je glavu vezala šudarom, slično kao žena na Meštrovićevom kipu Povijest Hrvata, i zadržala starinsku nošnju, a jedino skafanderom pripada novom vremenu, vraća nas u ono vrijeme staro, vrijeme davno kada su se naše matere pogađale oko cijene ‘kumpira’, kupusa… i kada nije bilo trgovačkih centara, kada je Sinj bio mali gradić, a bakice umjesto skafandera imale ‘plet pribačen priko ramena’ i kada ih nisu pratile unuke u tenisicama i posve uskim trapericama, vjerojatno s mobitelom u džepu. Banci su tada bili puniji, a peškarijska buka glasnija. Uz ‘rešte’ kapule i luka, uz ‘krtol’ jabuka onih lučanskih sitnih, a slatkih, uz mirisne turjačke mlune nije trebalo pisati zdrava i domaća hrana. Naranče su bile luksuz, a kava se nije ispijala po kafićima. U gradsku kavanu ulazili su tek sinjski gospari. U kući bi bilo malo ‘prave kave’, popržene u pećnici za posebnu prigodu. U polju, umjesto strojno umotanih bala sijena, kočili su se plastovi iz kojih je u sredini virio kolac, a oblikovale su ih vrijedne seljačke ruke. Mnogo toga bilo je drugačije, jedino je Cetina tekla onda kao i danas mirno ili valovito kao što teku i životi Sinjana. A jesenska stabla iz Botičina đira oduvijek su jednako zlatila svoju ljepotu.

Tako, đir po gradu, osim što informira svojim pojedinostima, obnavlja u dušama čitatelja, tko zna koje sve, skrivene i zaboravljene doživljaje.

Živi naša Ferata sa svojim Sinjem i za Sinj, za Cetinsku krajinu. Putuje slikom i riječima kroz vrijeme poput vjernog pratioca, bilježi i prkosi zaboravu. Njezine vijesti nisu manje važne i za Sinjane koji se pogubiše po svijetu jer ona, na jedan način, potiče osjećaje pripadnosti, hrani korijene koji, ma kamo mi odlutali, ostaju zauvijek sinjski.