Vojna Krizmanić: SINJSKA PIJACA – SRCE GRADA!

Piše: Vojna Krizmanić, prof.

 
SRCE GRADA 

Isprana kišom ili pometena burom uvijek je jednako lijepa. Okružuju je čvrste i visoke kamene zgrade, a nad njom nebeska kapa koja joj mijenja sliku prema igrarijama neba. Zimi je ohladi snažna bura iz Vrličke ulice, a ljeti, oko podne, okupa sunce. No, ni za vrućine na njoj nije pretjerano sparno jer je prostrana i velika, na čemu joj mogu zavidjeti i mnogo veći dalmatinski gradovi.

U prošlosti i danas stanovnici žive s njom i ona s njima. Ima nečeg čarobnog u tom sjedinjenju i toj neizbježnoj povezanosti nje i ljudi. Ona je živo srce našeg grada.

Uvijek je bila mjesto za različita događanja. Defilirale njome povorke, ozbiljne i maškarane, marširale vojske.  Podizali na njoj pozornice za kojekakve govore. Govorili političari, gradonačelnici, uzvanici… Smjenjivale se vlasti, mijenjali državni praznici, a s njima i datumi kada bi je kitili zastavama i osvjetljavali vatrometom.

Budili je zvuci limene glazbe u prvomajska jutra, i žalostile partizanske borbene pjesme koje bi se orile iz kreštavog zvučnika baš u Velikom tjednu. No svejedno, iz crkve se čula molitva Križnog puta, i u najvećoj tjeskobi mislila ona o nekom novom vremenu koje će sigurno doći.

Dugo ona čekala Zaštitnicu grada da iziđe na crkvena vrata i blagoslovi nju, grad i narod. Željela vidjeti svoje alkare kako pronose barjak čudotvorne Gospe Sinjske i ponizno spuštaju koplje pred Gospinom crkvom. Sve ona gledala slušala pratila i pamtila. Dugo i strpljivo…

A onda se jednostavno moralo dogoditi. Otrčala se posljednja štafeta, prošla posljednja povorka pionira, odsviralo se zadnji put Hej Slaveni, sramotni zvučnik zauvijek utihnuo. Moralo se dogoditi!! Gospina slika ponosno je uzdignuta u rukama alkara, a koplje ponizno spušteno pred Njezinom crkvom.

Osim za politička događanja, bila je nezaobilazno mjesto za uobičajene životne trenutke. Jutrom, posebno subotom, sličila bi običnoj ulici. Knjižara te dućani obuće-Šimecki, Planika i Bata, pa ‘pašticerija’ i vječni Varteks bili su razlogom gužve i užurbanosti kupaca.

U večernjim satima bila je omiljeno šetalište. Njeno građanstvo, nekim nepisanim pravilom, odredilo je vrijeme i stranu kojom će điravati. Samo ih je ružno vrijeme moglo spriječiti u njihovoj omiljenoj navici.

Valjalo se i odjenuti bolje za prošetati njome, posebno ljepši spol. Bivala bi tada nekako ‘finija’, ‘gospodskija’. Ponosno bi njome prošle i sinjske ‘špože’ u pratnji kumova i rodbine, baš kao u nekom starom filmu, jednostavno, ali otmjeno.

Ipak, najviše joj je pristajalo kada bi je za velikih blagdana ispunilo mnoštvo svijeta. Bivala tada srce grada, sva kipjela od života, žamora i veselja. Tek bi noću predahnula zajedno sa snom svojih sugrađana.

Prije nego li su je ispunili kafići, sinjski mladići sjedili bi po njezinim izlozima i pratili svaki korak sinjskih curetaka. Bilo je u tim sjedeljkama neke simpatične dalmatinske opuštenosti.

„Nemojte previše ‘batit’ Pijacu!“ govorile bi none unukama. „Nemojte ‘pomest’ Pijacu!“ rekle bi mame kćerima. Kao da je Pijaca bila kriva, što su mladi sinjski šarmeri posjedali uokolo.

Na njoj su padale prve ‘oćade’ poslije kojih bi, nespretno i sramežljivo, dvoje mladih krenulo u kino ili u šetnju oko grada. A oni manje sretni, pohranili su u njezina predvečerja neuzvraćene poglede i ostavili sjećanju tek simpatije.

Teško se ona mogla zaobići zbog crkve i kavane koje su joj davale posebnu važnost. A svaki ljubitelj kino predstava mogao je saznati za novi film upravo na oglasnom ormariću kraj knjižare. Građani su s njom, doista, dijelili svoju svakodnevicu.

Kako sve traži promjenu, tako su i njoj promijenili ruho, neka se s njim zaboravi, sve ono što u proteklom vremenu nije bilo dobro. Stare izlizane skliske ploče, koje su je dijelile na tri dijela, zamijenili su novima. Popločali je jednolično kako neki ne bi opet điravali samo desnom, ili samo lijevom stranom, ma što to značilo. Vratili joj staru fontanu i stavili modernu rasvjetu. Nego nema ona svoju pjesmu, a zaslužila ju je.

Nešto ipak ostade od prošlih vremena – na njenim ‘kantunima’ stoje grupice Sinjana s rukama u džepovima, stoje, promatraju, komentiraju, kako ujutro, tako navečer. I oni stari i ovi novi, mirno poput njezinih stražara, uživaju u praćenju svega što se po njoj kreće.

Danas nad njom lebdi novo vrijeme u svakom smislu. One nekadašnje prostore za šetnju zauzeli su kafići. Nema pretjeranog điravanja kao nekada, sjedi se pijucka i razgovara. Nova kultura življenja. Zasjednu svi, stari i mladi, domaći i gosti. Prođu njome i političari pa i oni sjednu uz narod. Ima na njoj vreve, krnjevala, slavlja, glazbe, i procesija, ali sve u pravo vrijeme. Nesumnjivo, i danas ona sve vidi, čuje i pamti za neke buduće generacije…

Ona je bila i ostala pozornica na kojoj je u stalnoj postavi predstava što se zove život. Glumci su uvijek svi stanovnici grada.

Ona je naša sinjska Pijaca!!

Vojna Krizmanić, prof.

Vojna Krizmanić rođena je u Sinju (djevojačko prezime Emer), gdje je završila gimnaziju. Potom je u Zadru na Filozofskom fakultetu diplomirala književnost i filozofiju. U Rijeci na Tehničkoj i Prometnoj školi predavala je književnost i etiku, a na Salezijanskoj gimnaziji filozofiju. Na nagovor prijatelja od 2010. godine piše za Cetinska vrila, časopis koji izdaje sinjski ogranak Matice Hrvatske, i web stranicu Župe Kantrida u Rijeci.