Mještani Turjaka: ‘Selo koje daje sve, a dobiva ništa’

Mještani Turjaka Josip Perić i Tomislav Budimir Bekan nezadovoljni su ulaganjima Grada Sinja u razvoj sela Turjaci. Njihov dopis donosimo u cijelosti.

‘Postoji jedna jednostavna mjera odnosa gradske vlasti prema svojim mještanima – pogledajte tko dobiva, a tko samo daje. Po toj mjeri, Turjaci su odavno na gubitničkoj strani sinjske politike.

Dok se ostatak grada Sinja razvija kroz aglomeraciju, uređenje lokalnih prometnica i druge kapitalne projekte, Turjaci su iz svega toga sustavno izostavljeni.

Najteže od svega pada izostanak iz projekta aglomeracije, odnosno kanalizacijske mreže – projekta koji direktno određuje kvalitetu života u jednom mjestu. Turjaci su pritom, po konfiguraciji terena, jedno od mjesta u cetinskoj krajini gdje bi izvedba kanalizacije bila razmjerno jednostavna. Umjesto da to bude prednost i razlog da se krene upravo odavde, Turjaci su jednostavno preskočeni, dok su druga, tehnički zahtjevnija mjesta uvrštena u projekt. Teško je to protumačiti drugačije nego kao odraz toga koliko selo, zapravo, nekome znači na papiru.

Selo je, koliko je poznato, jedino u cetinskoj krajini bez ijedne kamere za nadzor brzine – dok neka druga sela imaju i po nekoliko. A kad se već pojavi prilika da se to ispravi, dogodi se scena vrijedna pamćenja: kamera kod Masle u Brnazama premještena je na Kukuzovac, i brzinom svjetlosti vratila se na staru lokaciju, dok je Kukuzovac na kraju “nagrađen” novom kamerom. Turjaci nisu dobili ništa.

Slična je priča i s vodom. Lateralni kanali u polju se ne održavaju, a kad se postave ustave na kanalu ispod Meljače, do Turjaka ne dođe ni decilitar vode. To više nije pitanje infrastrukturnog zaostajanja – to je pitanje tko odlučuje kome voda smije, a kome ne smije doći.

Dok je selo bez ijedne kamere za nadzor brzine, apsurd ide i dalje: kroz Turjake je dozvoljena brzina od 70 km/h, a autobusne stanice u selu nemaju ni pješački prijelaz. Mještanin koji siđe s autobusa doslovno mora čekati da se promet “prorijedi” pa prijeći cestu na kojoj auti smiju juriti brzinom kojom se inače vozi izvan naselja. Tko je tu, zapravo, lud – onaj tko svaki dan prelazi tu cestu, ili onaj tko je takvo rješenje ikad odobrio?

A gdje su u svemu tome gradski vijećnici koji bi trebali zastupati interese Turjaka? Sudeći po onome što se vidi, više vremena provode komentirajući statuse na Facebooku i baveći se lokalnim ćakulama nego boreći se za selo koje ih je izabralo. Njihova šutnja jednako je glasna kao i zapuštenost kanala.

Ironija je utoliko veća što Turjaci gradu daju, i to ne malo. Sad je vijećnik Igor Vidalina iznio i ideju o takozvanom “brnaškom” groblju – opet na katastarskoj općini Turjaci. Turjaci se, dakle, ponovno spominju kao rješenje za tuđe potrebe, dok se vlastito, seosko groblje u Turjacima godinama najavljuje proširiti, a od toga nikad ništa. Selo tako ustupa zemlju za projekte od kojih koristi imaju svi, samo ne ono samo.

Za uzvrat, mještanima ostaje smrad iz kanala oborinskih voda uz cestu i deponij Mojanka, koji je više uzastopnih gradskih vlasti obećalo zatvoriti, a sadašnji sinjski gradonačelnik sada se grčevito bori da ostane otvoren. Kruna svega dogodila se nedavno, kad je na Mojanki gorjelo – a nitko od predstavnika grada ili vijećnika nije se udostojio doći i vidjeti kako to izgleda na terenu, a kamoli naručiti mjerenje kvalitete zraka za ljude koji taj zrak dišu svaki dan.

Zaključak je gorak, ali jasan: Turjaci će i dalje davati zemlju za groblja, deponije i infrastrukturu grada Sinja, a zauzvrat će im ostati ono što nitko drugi ne želi – smrad, dim i tišina onih koji bi ih trebali braniti. Pitanje za gradsku vlast nije više hoće li se nešto promijeniti, nego koliko dugo Turjaci moraju čekati da postanu ravnopravan dio grada kojem toliko daju.