Imotski meštar od kamena uređuje sinjski kružni tok

Foto: Ante Botić

‘Cili je svoj život
on primišta stine
slaga na gomilu
trud, težačku muku…’

Za početak ove priče prisjetili smo se stiha iz poznate pjesme Mate Miše Kovača ‘Samo je moj ćaća zna’.

Uistinu su naši stari u zemane klesali, primištali, slagali stine, gradili su kuće, omeđivali polja, pašnjake i vinograde, radili suhozide i druge zidove. Kad se pomisli kako su ta težačka vremena iza nas, pojave se vrijedni i marljivi baštinici ovog starog zanata koji svojim djelovanjem podsjete na te zanimljivosti i tradiciju. Taj kamen, onaj tvrdi dalmatinski, tu je oko nas. Jednu ljepotu koja se piše kamenom ovih dana ispisuje čovjek na novom sinjskom kružnom toku ili rotoru.
I dok se drugi meštri bave asfaltiranjem, uređenjem zelenila, postavljanjem signalizacija, on veliki zid oblaže kamenom. Dovoljan je to razlog za jednu subotnju ugodnu priču. Dok su drugi nabrojani s ovog gradilišta na vikend odmoru, on neumorno kreše i postavlja kamen, slaže jednu sliku koja će krasiti ovaj dio grada. Ono što je zanimljivo, meštar svog zanata dolazi iz Imotske krajine, iz poznatog sela Runovića tamo od Gospe od Karmela. On je Jurica Tucak.

‘Evo me ovdje u Sinju, doša san iz sela Runovića i uređujem kružni tok, onaj dio što se kamena tiče. Vidite kako to lipo izgleda, i onda računan, triba to lipo i s pomnjom radit, slagat, i triba sredit onako baš zauvik. Ovo je u središtu mista, glavna je cesta i to triba bit baš reprezentativno’, kazuje nam Jurica Tucak ne ispuštajući mistriju iz ruke dok priprema novi obrađeni kamen postaviti na zato određeno mjesto. Za sebe kaže da je umjetnik i voli raditi ovakve stvari.

Nije to neka obiteljska tradicija. Ja san umjetnik, volin drvo, kamen, baca me to vele u ove zanata i da se zaradi, ali i guštan u ovome. Sirovine ima dovoljno kada govorin o kamenu i drvu i to u neograničenim količinama’, kazuje nam Jurica pa nastavlja priču o svojim dosadašnjim radovima na sličnim gradilištima:

Bilo je rađe i na drugim mistima, više i manje poznatim. Radio sam ovako i na Zatonu malom oko magistrale, nedavno u Katunima u Kreševu suhozid, ima toga dosta. Ovdje će bit dosta posla, puno je tu stotina kvadrata i valja raditi uredno, nesmi se žuriti, nego kvalitetno to slagati, nećemo brzat, nema potribe’, kazuje nam Jurica i vraća se na kamen, njemu najdraži materijal.

‘Ovaj kamen je vaš ovdje iz Cetinske krajine, onako sivkaste je boje, lipo se slaže, ali kada se obrađuje bude dosta raspadanja, ali dobro je, kristalno izgleda. Kamen je meni u srcu i oku, a to se vidi i ovdje, to je jedan lipi mozaik. Pitaju me ovdje prolaznici, ljudi prilaze, gledaju i da šta to radim. Malo u šali im kažem da ovdje pišem sinjske grije, a ove vace su samo ispoviđeni griji’, uz smijeh nam priča meštar Jurica dodajući kako su svi ovdje što rade na gradilištu pravi radnici i meštri svog zanata.

I dok malo priča, malo kleše kamen, miša maltu i slaže kamen, Jurica nam kazuje kako mu se bliži onaj redoviti radni staž.

‘Napunio sam nedavno 65 godina, sada dajen zahtjev za penziju, ali neći mirovati, iđen na ono skraćeno vrime. Slagat kamen, tesat drvo i tako od mista do mista, kazuje Jurica koji na kraju ove ugodne ćakule šalje zanimljivu poruku.
Di se radi triba uvik imat na umu uljepšavanje. Neka svugdi bude doista Naša lijepa domovina, a ne naša lijepa razvalina. Tribamo popravljat kako ko di može, neka svak po savjesti uzme svoj dio posla, radit i pravit za viši cilj, nešto se triba i naplatit, ali uvik je u pitanju viši cilj’, zbori na kraju priče imotski meštar od kamena iz sela Runovića.