In memoriam Ante Levantin

Dok je još trajalo slavlje – sinjske sportske, a posebno nogometne javnosti – radi Junakova naslova prvaka 3. HNL jug, stigla je tužna vijest. Plavu nogometnu obitelj napustio je poznati Sinjanin, Junakovac od glave do pete – Ante Levantin.

Rijetko se može vidjeti ili pročitati u knjigama i zapisima o tome koliko je jedna obitelj za života bila, na razne načine, vezana za jedan sportski klub, kao što je sinjska obitelj sedmero braće Levantin bila vezana Junaka.

Igrali su, davali sve od sebe, samo za Junakove uspjehe. Takav je bio i šjor Ante, nadaleko poznat i poštovan mesar. Dva je desetljeća ovaj pouzdani obrambeni igrač s ponosom nosio Junakov dres. Igrao je i živio za svoj Klub.

Jednom prigodom, u emisiji Didovina Hit radija, ošjor Ante je ispričao jednu od brojnih anegdota na svoj račun.

‘Išli bi s kamionom ili onim starim busom na gostovanja, a mene je uvik bilo nekako stra bit unutra. To mi je smetalo, pa bi sio naprid i na haubu i na blatobran sa strane ili na vr kabine, a drža san se za šta san moga. I tako se putovalo i živilo za Junaka’, kazivao je Ante Levantin, koji je posebno poznat ljubiteljima nogometa 50 i 60-ih godina prošlog stoljeća.

Ante nikada nije propuštao ni nadaleko poznate Junakove plesnjake i zabave, kao niti bilo što vezano za njegov voljeni Klub.

Ante i njegova braća ‘nadaleko i naširoko’ poznati su i po još nečemu. Šezdesetih godina prošloga stoljeća, pa još tridesetak godina poslije, događala se invazija Splićana, Solinjana i brojnih drugih iz ostalih mjesta Dalmacije u središte Cetinske krajine. Nije bila u pitanju utakmica, Gospa ili Alka, nego kupovina svježeg mesa, kojeg je najviše bilo u Levantina – u njihovih šest mesnica. Upravo je meštar Ante, kao i braća, od ćaće naučio te posle, pa je davne 1965. otvorio svoju mesnicu. Radilo se noć dan, bio je to težak život, muktrpan, ali bio je zadovoljan, kazivao nam je Ante za Didovinu.

‘To se ne može opisat. Išlo bi se na pazare u Sinju, Zadvarju, Trilju, u Bosnu i u noći bi se klalo, pripremalo da ujitro bude u mesnici svega. To su bile navale. Isprid moje mesnice u Brnaškoj bio je red i po 50 metara, gori od Severa pa doli do Tošića, a klalo se i po 50 teladi i prodavalo u danu. A petak i subota, to je neopisivo i nezaboravno bilo’, kazivao nam je šjor Ante.

I kroz svoj posao Ante Levantin pokazivao je veliku ljudsku veličinu i ljubav prema svom Junaku. Davao je, kao i braća, za svog Junaka novaca i mesa, da se Junak od jada, kako je često isticao, od neimaštine ne raspaadne.

‘Znali bi me iz Uprave nazvat i reći da se iđe naput, a nema se para. Ja bi dava, samo da se igra. Davalo se druge prigode mesa i svega. Volili smo mi braća Junaka na poseban način i pomagali mu’, prisjećao se šjor Ante.

Moglo bi se još puno toga napisati i pripovidat o šjor Anti Levantinu, velikom meštru od mesa, Junakovcu, koji je iznad svega, uz svoju obitelj, volio svoj klub i svoj Sinj. Na svemu što je u tom pogledu dao Gradu i Klubu ostaje trajna zahvala.

Posljednji ispraćaj Ante Levantina bit će sutra, 4. lipnja u 18 sati na groblju Sv. Frane u Sinju.