Od Otoka do Kruševa – ratna sjećanja nakon 30 godina

Spusti jedan bili cvitak
Tamo iznad Kruševa…
Bili cvitak je na spomen
Jednoj vječnoj ljubavi…

Stihovi su ovo iz legendarne domoljubne pjesme Jure Stublića i grupe Film iz 1992. godine. Otpjevana je iz gledišta jednog mladog hrvatskog branitelja i govori o njegovim osjećajima i mislima tijekom odlaska na bojište.

Uz Kijevo, u ovoj pjesmi spominjano Kruševo bilo je u neprijateljskom okružju i jedini način komunikacije bio je morski put, te je u noći 29./30. srpnja 1991. 170 branitelja 4. gardijske brigade s opremom prebačeno iz Novigrada u Kruševo s pet ribarica tamošnjih ribara. Ovo je ujedno i začetak djelovanja Hrvatske ratne mornarice na zadarskom prostoru u Domovinskom ratu. Među tim hrabrim vitezovima bili su i mladići iz Otoka. Ovo je priča o njima, osmorici što od Sv. Luke krenuše na put zvan obrana Lijepe naše.

Ovo je godina jubileja, 30 je godina prošlo od tog važnog događaja iz Domovinskog rata. O njima, dragovoljcima iz Otoka, za Feratu je o tim ratnim godinama govorio Mladen Katić Jurela:

‘Zadnje subote u sedmom mjesecu, kao i svake godine prigodno se obilježava sjećanje na sve ono što se dogodilo u zadarskom zaleđu, u Kruševu .Tako smo i mi odlučili ove godine kada se navršava 30 godina od akcije Kruševo, gdje su mnogi naši prijatelji hrvatski branitelji kao i civili izgubili svoje živote,prisjetiti se tog vremena’, započeo je ratna prisjećanja Mladen Katić Jurela o sedmorici svojih suboraca i njihovom ratnom putu:

‘Već početkom 90-e godine vidjeli smo kuda sve vodi i što prijeti Hrvatskoj. Tako smo odlučili nas osam – Ante Samardžić, Stipan Vugdelija (Juma), Boris Laco, Dragan Vrdoljak, Lovre Laco, Vinko Vuleta, Stipan Jukić i ja pristupiti prvim redarstvenim snagama Hrvatske. To smo i učinili 5. kolovoza 1990. godine u Zagrebu. Tog dana na policijskoj akademiji u Zagrebu obavljeno je svečano postrojavanje polaznika prvog Tečaja za obuku policijskih službenika, odnosno pripadnika Prvog hrvatskog redarstvenika, a pregled je izvršio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman’, kazuje Mladen.

Dodaje kako je u prvim redarstvenim postrojbama bilo još mladića iz Otoka i cijelog cetinskog kraja.

‘Nakon boravka u Zagrebu, gdje smo imali obuku i određene aktivnosti, nas osam pristupamo tada formiranoj postrojbi specijalne policije, a bilo je to početkom 91. godine. Kada je 1. lipnja te godine došlo do formiranja 1. bojne 4. brigade ZNG-a u Resniku, postali smo dio te postrojbe. Slijedile su ratne aktivnosti prema Drnišu, Oklaju, a onda u Kruševo. Iz drniškog kraja prebačeni smo do Novigrada, a onda malim brodicama, ribaricama prebačeni smo u Kruševo sa zadaćom obrane tog i susjednih sela. Odolijevali smo svim mogućim napadima zajedno s ostalim suborcima podosta vremena. Bilo je žestokih topničkih i pješačkih napada na Kruševo, a to je bilo svakodnevno. Uspješno smo odolijevali tim napadima s minimalnim sredstvima. Pošto je neprijatelj zauzeo Jasenice i prilaz Masleničkom mostu, morali smo i mi na povlačenje, jer je prekinuta komunikacija morskim putem iz Novigrada do Kruševa koje se našlo u potpunom okruženju’ kazuje Mladen.

Prisjetio se i događaja koji se zbio za vrijeme njihova kratkog odlaska kući:

‘Prilikom kratkog boravka kod kuće, 25.8. bio je napad na vojarnu u Sinju, a budući da smo mi imali svoje osobno oružje kod sebe, rado smo se priključili i toj akciji. Nažalost, poginuli su tada naši sumještani Luka Erceg i Ivan Kamber‘, prisjeća se Mladen.

O njihovom putu nakon 30 godina put Kruševa je kazao:

‘Ove godine željeli smo otići iz našeg rodnog Otoka do Kruševa i prisjetiti se tih događaja, a posebno onih naših suboraca koji nisu više s nama. Krenuli smo nas petorica od spomenika Hrvatskim braniteljima poginulim u Domovinskom ratu s područja Općine Otok, gdje smo se pomolili i zapalili svijeću. Na našem groblju obišli smo posljednje počivalište našeg pokojnog prijatelja Borisa Lace, legendarnog tenkiste 4. gbr. Na put prema Kruševu nije mogao ići Vinko Vuleta iz objektivnih obiteljskih razloga. U Kruševu nas je čekao Lovre Laco koji nakon umirovljenja s obitelji živi u Rijeci’, kazuje Mladen Katić Jurela.
Dodaje kako su im po dolasku u Kruševo navirala sjećanja što su proživjeli prije tri desetljeća.

‘Po dolasku u taj kraj obišli smo mjesta gdje smo ratovali te 91. godine. Obišli smo područja gdje su nam bili položaji na ćukama i vrtačama. Naravno, susreli smo se s našim suborcima s kojima smo tada dijelili ratnu sudbinu. Zanimljivo je i to kako je nas osam bilo tada zajedno u jednoj desetini. Ispred križa kod crkve Svetog Jure zapalili smo svijeće za poginule branitelje i civile. Ove godine upriličeno je posebno svečano obilježavanje obrane Kruševa. Bio je tu raznovrstan program, a susreli smo se i s našim ratnim zapovjednicima – generalima Šundovom i Benetom, brigadirom Šerićem i drugima’, kazuje Mladen.

Jurela dalje dodaje kako je pored njih osmorice iz Otoka koji su bili u sastavu 1. bojne 4. gbr. ZNG-a, bilo i branitelja iz cetinskog kraja koji su branili Kruševo kao pripadnici slavne 2.sinjske bojne 4 gbr. ZNG-a.

‘Nakon tih događanja, naši ratni putevi su krenuli i drugim pravcima. Najviše nas je nastavilo djelovati u sastavu 4. gbr. Nažalost, s nama nema više Borisa Lace, uistinu legende Domovinskog rata. Imali smo potrebu od rodnog Otoka do Kruševa sjetiti se naših prijatelja, branitelja i civila koji su poginuli i ubijeni u obrani Kruševa. Za njih smo položili vijence i zapalili svijeće. Počivali u miru Božjem! Isto tako koristimo prigodu zahvaliti se svim mještanima Kruševa na toplom ljudskom dočeku’, kazao je na kraju Mladen Katić Jurela umirovljeni satnik HV-a, jedan od osam hrabrih branitelja iz Otoka koji su zajedno s ostalima puna 42 dana branili Kruševo.